Obilazili smo jedan nama udaljen, ali nimalo nebitan dio grada, Ikebukuro. Nalazi se na sjeveru Yamanote linije, centralne Tokijske željezničke arterije koja vozi kružno oko centralnih dijelova grada i najbitnije je saobraćajno čvorište grada. Statistika kaže da ona sama preveze 3,5 miliona putnika dnevno, a za usporedbu cijeli izvikani Njujorški "subway" preveze nešto preko 5 miliona putnika dnevno.
Nismo imali neki cilj, više smo bazali okolo po radnjama, sa jedinim planom da obiđemo kompleks zgrada "Sunshine", pogotovo toranj "Sunshine 60". Kad je završen ovaj kompleks, bio je jedan od najviših u svijetu, a najviši u Aziji. Pun je radnji, svega i svačega, a lift koji vozi za najviši šezdeseti sprat je i dalje jedan od najbržih na svijetu. Dok krlja nagore brzinom od 600 metara u minuti (10 metara u sekundi, 36 km/h) unutra svira neka ambijentalna muzika, a plavičasta svijetlost obasjava zidove lifta na kojima je flourescentnom bojom nacrtani prizori svemira, okeana....
Sve u svemu, jeftin, ali jako efektan fazon. Penjanje i silazak liftom se nalazi na videoklipu dole, sa muzičkom pozadinom koja obećava, Gotan project je dodao malo svoje harmonikice u remiks Thelonius Monka u pjesmi Round about midnight...
Zvučim kao polovan di-džej....
Inače, cijele zgrade su napravljene na srušenom Sugamo zatvoru koji je poznat po tome sto su u njemu pogubljeni mnogi visokorangirani japanski ratni zločinci
iz drugog svijetskog rata uključujući i ratnog premijera Japana Hidekija Tojoa, pa uokolo važi legenda da je cijela zgrada i do danas opsjednuta njihovim du'ovima.....
Jailhouse rock
Čašu meda jošt niko ne popi...
... što je čašom žuči ne zagrči.
Citiram Njegoša s razlogom. Naime, do sada sam uglavnom "medio" o našem životu ovdje, evo ima 62 posta na blogu. Došlo vrijeme da malko zagrčim!
Neću puno jer nema puno negativnih stvari ovdje, kriminala bukvalno ima "na kašičicu" (ako izuzmemo krađe bicikala, ali opet i njih kradu samo da bi se odvezli kući, a ne da bi ih prodavali, isto važi i za kišobrane).
Jedan od paradoksa života ovdje je da nije nekulturno čitati porno-magazin ili porno-mangu (strip) u prepunom vozu, ali ako jedeš, npr. sendvič, dobićeš puno prekornih pogleda, a moguće je i da te glasno iskritikuje neki nadobudna sredovječna gospođa u svojoj borbi protiv nevaspitanih i lažnih buntovnika. Primjera ima još, ali ja ću sad o jednoj drugoj maloj negativnosi ovog društva.
Ćikan je Japanski pojam koji označava najčešće muškarce (mada je dokumentovano da je bilo i žena) koji po prepunim vozovima koriste situaciju da bi hvatali žene (i muškarce) za gaće i grudnjake. Na slici gore vidite i plakat koji upozorava otprilike "pazite se ćikana u vozu" sa stanice kroz koju ja idem na posao. Ovo je rezultiralo time što su na nekim linijama koje su poznate po gužvama u jutarnjim terminima uvedeni "Women only" vagoni, obično je to prvi i zadnji vagon kompozicije.
Ali nije to sve, moram navesti i par mučnih slučajeva koji su se desili.
Dečko na slici se zove Tatsuya Ichihashi, potpuno prosječan dvadesetogodišnjak, sem što je ubica, a plakati su njegove potjernice koje su poljepljene po Tokiju, uglavnom na stanicama. Šta se desilo, par kilometara od našeg stana, kraj stanice gdje su nam živjeli jedni baš dobri prijatelji, dotični dečko je namamio Lindsay Ann Hawker, takođe dvadesetogodišnju djevojku iz Velike Britanije da odu do njegovog stana da bi joj platio za čas engleskog koji mu je upravo održala u obližnjem kafeu. Ova je pristala da mu održi čas i povjerovala da je on zaboravio novčanik, iako je istog tog momka prethodno prijavljivala da je uhodi. Kad se nije pojavila na poslu tog dana, šefica je prijavila njen nestanak.
Policija je rekonstruisala njeno kretanje i došla do snimka nadzorne kamere iz neke prodavnice koji je otkrio da je sa njom bio neko čiji opis odgovara momku kojeg je prijavljivala da joj dosađuje. Sabravši 2 i 2, policija je otišla do njegovog stana ali je Ichihashi uspio da kroz prozor bosonog pobjegne. Nažalost sve je bilo prekasno, njeno tjelo je pronađeno u kadi ispunjenoj pijeskom na balkonu stana. Vrat joj je bio slomljen, tijelo puno modrica i ogrebotina pošto je dotiči imao oko 36 sati da se sadistički iživljava nad njom. Do danas, Japanska policija nije ni potvrdila ni demantovala da li je Lindsay bila silovana.
Ichihashi je još na slobodi, prije nekoliko dana je navodno bio viđen u jednom "love hotelu" blizu nas, ali nije pronađen u raciji. Policija i dalje misli da se krije u blizini, jedna od teza je da se do sada ubio, što kriminalci u Japanu nekada urade jer se stide onoga što su uradili, druga je da radi u nekom od gay barova i da ga tu štite i kriju poslodavci. Nagrada za hvatanje je otprilike 10,000 dolara, vidi desno...
Porijeklom iz fine i bogate porodice, roditelji zubari, šokirani svim što se desilo. Inače, dečko je predlagao djevojci tog našeg prijatelja kojeg pominjem gore da mu ona predaje Engleski, ova ga odbila samo zato što već ima dovoljno učenika. To ju je možda spasilo, ko zna. Kad se ovo sve desilo, oni su se poprilično prepali i odlučili da ubrzaju odlazak kući, tako da su već par sedmica u Engleskoj. Ko ne bi?
Ovaj slučaj i dalje privlači puno pažnje u medijima, ipak je Japan jedna od najsigurnijih država na svijetu i ovako nešto se ne dešava često. Ali, dešavalo se i prije.
Na crno-bijeloj slici je Jođi Obara, naturalizovani Japanac Korejskog porijekla, koji je u 2000. optužen da je ubio Britanku Lucie Blackman pošto ju je namamio u svoj stan, drogirao i silovao. Branio se da je ona drogu od koje je i umrla uzela sama. U isto vrijeme je optužen i za ubistvo još jedne strankinje u 1992. i još šest žena, klupko je počelo da se otpetljava.
U njegovom stanu je pronađeno 4000-5000 video zapisa po kojima se vjeruje da je kroz godine silovao između 150 i 400 žena. Kako je sam pisao u svom detaljnom dnevniku "žene su dobre samo za seks" i "ne može da 'odradi' ženu ako ova nije u nesvjesti". Japansko pravosuđe se nije baš proslavilo ovim slučajem, optuživani su za pristrasnost, a na krajuje nastao cijeli skandal što je ovaj monstrum osuđen za višestruko silovanje i ubistvo iz nehata, ali ne i silovanje i ubistvo Lucie Blackman. Skandalu je doprinijeo njen otac Tim Blackman koji je odlučio da primi od prijatelja Obare 450,000 funti mimaikin - para koje kriminalac daje svojim žrtvama kao odštetu (još jedan za nas čudan Japanski običaj). Dobio je doživotnu robiju.
Sve ovo ne bi trebalo da baci sjenu na sve što sam pisao o Japanu i ovim ljudima, ovo je divna zemlja puna srdačnih ljudi, jedna od najsigurnijih na svijetu. Kukolja u njihovom žitu ima daleko manje nego u Evropi ili Americi i ovakve stvari se jako rijetko dešavaju. Za usporedbu, skoro su uhvatili neke klince koji su sebi na kompu pravili neke "falš" pasove za voz. Svi su završili u zatvoru, a nacionalni dnevnik je danima pričao samo o tome samo zato što se ništa ne dešava, a rubrika "crna hronika" se mora nečim ispuniti. Kod nas kad se neko "švera" u busu, možda popije šamar od šofera, ali za dnevnik ima sočnijih stvari. Ne i ovdje....
