Umjetnost broj 9

Puno se priča o mangi i animeu, tj. Japanskom stripu i crtanim filmovima, pa evo da i ja malo zasolim more...

Ne znam šta da kažem, nit' je vino, nit' je voda...rekao bi' onako više gemišt...

Dok ja o ovome laprdam, evo sa strane jedna tabla stripa "Obatarian" o životu jedne prosječne Japanske bakice.

Koliko je jak uticaj stripa na ovu kulturu će bar malo dočarati i ova priča. Fudbal, kako bi rekli otrcani novinari - najbitnija sporedna stvar na svijetu, igra zbog koje se u Južnoj Americi znalo i zaratiti, za veći dio svijeta je najpopularniji sport ikada. I u Japanu znaju za njega odavno, od početka 20. vijeka, ali sve do devedesetih nije postoja profesionalna liga i sve je više-manje bilo zasnovano na dobrovoljnoj bazi i amaterizmu. Igrači su radili u firmama i okupljali se za treninge poslije posla ili za vikende kao Farska Ostrva ili tako neki autsajderi. Nije ni pomoglo to što je reprezentacija osvojila bronzu na Olimpijadi u Meksiku.

Onda je početkom osamdesetih Yoichi Takahashi počeo da izdaje svoj strip o dječaku Oozoriju Tsubasi koji sanja da postane najbolji fudbaler u Japanu - "Kapetan Tsubasa". U tome mu pomaže Roberto Hongo, japansko-brazilski fudbaler čiju je karijeru prekinula povreda. Tako je započela ne prva, ali sigurno najuticajnija serija stripova i crtanih filmova posvećena fudbalu (prva je još iz 1970. godine i zvala se ni manje ni više - "Krvavookih 11 ").

Uz megapopularnost, u Japanu je narasla i svijest o potencijalima ovog sporta, djeca su se sve više učlanjivala u školske fudbalske klubove i stvar je krenula. E sad, nisam toliko zelen da smatram da je neki sladak strip sa junacima velikih očiju i okruglih glava stvorio J-Ligu, prije da se par ionako bogatih industrijalaca "našlo u toj priči" kad su vidjeli koliko se od fudbala zarađuje u ostatku svijeta, ali je ovaj strip sigurno imao uticaja na masovnost pokreta i promjenu svijesti cijele japanske javnosti, bespovratno zatrovane bejzbolom koji je i danas sport broj jedan.

Kada je J-Liga startala, odmah su je dočekali puni stadioni i masa željna spektakla, sigurno dobrim dijelom posljedica Kapetana Tsubase. Kroz godine je priča o Tsubasi nestajala, pojavljivala se kad treba, nicali su i novi stripovi na temu fubdala, svi listom inventivnih naslova - "Naprijed! Šuteri" (Go! Kickers), "Gori! najbolji strelac" (Burn! Top striker), "Slobodnjak u sutra" (Freekick to tomorrow), "Slobodnjak" (Freekick) i "Pucaj" (Shoot) ili "Pucaj plava legendo" (Shoot blue legend!), da ne nabrajam dalje. Naravno, prevodi su moje maslo i zadovoljština, ima u meni još tračak Balkanca koji obožava da se sprda sa svime što ne razumije, ne ćuti svojim ili ne smatra bitnim.

Kroz "Kapetana Tsubasu" su se provukli i neki likovi od krvi i mesa, Karl-Heinz Schneider i Brain Cruyfford su definitivno najlakši za pogoditi (Rumenige i Krojf), ali procijeđeni kroz pero crtača Takahashija su i Maradona, Skolari i Gulit. Crtani film o Tsubasi je postao popularan i daleko od Azije, u Meksiku, Italiji, Španiji, Brazilu, i većem dijelu Latinske Amerike, a po vlastitom priznanju nadahnuo je i Del Pjera, Zidana, Totija, Toresa, Vijerija i Nakatu. Sami kraj (lošeg) filma "Šaolin fudbal" kad se lopta pretvara u tigra je preuzet od Tsubase....

A sad nazad na mangu i anime, kao i svi na našim prostorima, i ja sam odrastao čitajući stripove, Zagore, Blekove i ostalo, tako da mi je interesovanje za mangu došlo kao logičan nastavak nikada završenog odrastanja. Naravno, čitati Japanski je i dan danas za mene latinoameričko selo, pa sam morao pokušati sa varijantama prevedenim na engleski. Opet isto, gemišt, mlak gemišt. Dobio sam na poklon stripovanu verziju "Balade o Genjiju", navodno najstarija novela svjetske književnosti, što se ispostavilo kao teška perverzija. Dečko je razmaženi princ očaravajuće ljepote i muva hrpu žena iz svoje okoline, uključujući i svoju pomajku. Trebam li dalje?

Onda sam ponovo na poklon od iste osobe dobio neki strip o ljubavnom trouglu dvojice braće i još jednog jaruge (opet pogledati riječnik Sarajevsko-Romanijske regije pod "prijatelj, drug"). Iako vas uprošćeni zaplet iz prošle rečenice možda navodi da pomislite da su braća zaljubljena u istog momka... razočaraću vas, nije tako, jaruga i jedan od braće su zaljubljeni u drugog i sve se završava jednim trostrano-skladnim incestoidnim pederlukom.

Apsorbirajući Japansku kulturu sam saznao da su ova dva stripa iz pod-žanra yaoi ili "boizurabu" (na originalnom engleskom "boys love"), namjenjeni prvenstveno buntovnim djevojkama koje ovdje nazivaju fujoshi - trule djevojke. Takav "laskav" nadimak su dobile jer ne žele da se uklope u tradicionalno japansko društvo koje im je pripremilo ulogu majke i vijerne supruge vječito zaposlenog muža kojoj je posao da brine o djeci, večeri i kako da što bolje popuni svoje isprazne dane, već se lože na homoseksualne veze junaka stripa.

Šalu na stranu, stvarno mi se nije svidio nijedan od ova dva, seksualnu orjentaciju junaka na stranu, premalo radnje, previše čitanja između redova, premalo redova da bi se iz njih nešto smisleno moglo pročitati...

Crtež je druga stvar, artističan, fin za oko, definitvno može proći, pogotovo ako ste u djetinjstvu bili ljubitelj Kena Parkera, takav je otprilike. Često u vozovima neko ostavi pročitan roman da ga neko drugi pokupi, pa ja uletim i prelistam, veliki dio stripova je baš ovakav.

Ali ima i druga strana medalje, nisu im svi stripovi loši nit' sam ja toliki serator da mi se ništa ne sviđa. Primijetimo prije skoro 2 godine kako se na japanskom "Cartoon network" vrti neki smješni lik sa nekim čudnim brkovima i glasom Vlade Kalembera, ime mu je Bakabon No Papa iliti Bakabonov otac. Baka je na japanskom najgora uvreda koju imaju u arsenalu i znaci budala, tako da je već samo ime obećavalo. Tensai (genije) Bakabon je u stvari sin pomenutog brke koji je kao mali bio jaaaako bistar i zaslužio to genije u imenu, da bi u nekom momentu postao kompletni idiot, što je otprilike i životna priča njegovog oca. Crtani, koji je, naravno, nastao iz stripa je preteča Simpsonsa sa kojima dijeli slične zaplete, samo što je Bakabon za razliku od Barta Simpsona kompletni idiot, dok Homer i Bakabon no papa dišu jedan drugom za vrat po svinjarijama. Kao i u Simpsonima, sin bi trebao biti glavni junak serije, ali mu putevima nacrtane sudbe idiot od oca svako malo preotme ulogu glavne (budale) zvijezde.

Poslije pola godine latentnog gledanja tog crtanog, komšinica Japanka nam otkrije da ti brkovi uopšte ne predstavljaju brkove - već dlake iz nosa, pa nam je ovaj lik postao još simpatičniji. Ostali likovi u seriji su Bakabonova brižna mama koja, kao i Mardž, stoički trpi gluposti svojih muških ljubimaca, pomalo me podsjeća i na ulogu napaćene Sene iz "Sjećaš li se Doli Bel" (šifra "..Budi bandu, sastanak..."); zatim Hađime-ćan, Bakabonov mali brat, mahniti policajac koji puca na svaki šušanj i opsesivno kompulsivni komšija sa metlom (stalno prikazan kako nešto mete uokolo)...

Bakabon je stvarno smiješan, bez uvijanja, takav je ćutak od (nacrtanog) čovjeka da ga jednostavno moraš voljeti, žao mi je samo što ćemo se rastati od njega, ali uzdam se u stanovitog gospodina Bita Torenta i njegove hobotnicolike krake, valjda ce nam on omogućiti gledanje Bakija i po povratku kući.

Još jedan nezaobilazni anime/manga lik je Anpanman. On je hljeb koga svako jutro ispeče njegov dobri pekar, kao i njegove drugare, redom razna peciva i hljebove, koji onda proživljavaju razne avanture. Zvuči normalno na prvi momenat, ali ne bi Japan bio ono što jeste da sve ne začini jednim prstohvatom morbidnosti. Kad je neko od njegovih drugara u nevolji, Apanman otkine komadić svoje glave i da mu da pojede i tako povrati snagu i izvuče se iz tog belaja, pa onda Anpanman hoda uokolo sa glavom kojoj fali komad. Njega će ionako pekar sutra opet ispeći cijelog...



Pominjem Anpanmana jer smo, po dolasku ovamo, mislili da taj okruglasti rumeni lik ne može biti gori nego što jeste. Pomalo neinventivno nacrtan, priča po nama pomalo ograničena, ma sve nekako trošno i amaterski. Ali, ne treba potcjenjivati uticaje potrošačkog društva, Anpanman je svuda oko nas. Nekada pomislim da ne postoji artikl u ovoj državi, a da negdje na internetu ne možeš kupiti verziju sa njegovim likom. Iznenadili biste se. A kad ti je našto stalno pred očima, ma koliko bilo loše, primitivno, nezdravo, biće popularno. Pogledajte samo Koka Kolu, svi znamo da je nezdrava, da u njoj nema ništa što bi nam moglo koristiti sem golog šećera, a opet je bezalkoholno piće broj jedan u svijetu, sve zahvaljujući svom sveprisutnom marketingu i reklamiranju na sve moguće i ponekad nemoguće načine.

Zaključak, pa ne znam ni sam, i u meni su podijeljenja mišljenja, s jedne strane mi se taj ozbiljni strip ne sviđa, mislim da je previše pasivan i orijentisan na crtež u korist radnje, s druge strane ima i primjera koji dokazuju suprotno. Kao i u svemu, neću izvući generalizovan zaključak i reći da ne valja, kad sam gore naveo i suprotno. Neka ostane ljepota u oku posmatrača, ako je publici koja ovo voli manga zanimljiva, super, uživajte! Ako nije, uvijek možete da se vratite neprolaznom Alanu Fordu (kao što i ja radim) i uživate u devetoj umjetnosti. Slično i za anime, može nam se ovo sviđati ili ne, ali jedno je sigurno - drugačije je. Okrugle glave i velike oči, možda nacrtane previše djetinjasto, možda, ali nema veze, osvježenje su u odnosu na sve ostalo što nam u velikoj mjeri dolazi iz neinventivnih američkih studija...

Na kraju krajeva, odrasli smo gledajući "Pčelicu Maju" koja je japanski proizvod, što malo ljudi zna, samo je originalna knjiga njemačka..