Yabusame

Prošle godine saznam za ovaj događaj, dan po njegovom završetku. Ove godine sam se na vrijeme informisao. Yabusame, prevedeno na engleski kao "horse back archery", je tradicionalna disciplina jahaćeg streličarstva i vjerujte mi na riječ, fantastično izgleda uživo.

Konji u punom trku, tri mete u 100 metara ne ostavljaju prostora za pauzu, jahači obučeni tradicionalno, u šarene kimone sa puno šljaštećih trakica koje lepršaju na vjetru, pijesak koji pršti pod kopitama, Bambijevо krzno na svim jahačima...


Kao da sam zakoračio u neki davno nestali svijet...

Jedino što je na plaži bilo 'ladno k'o na motoru, uprkos slojevima odjeće, smrzucnuo sam se kao određeni dio ženske anatomije koji bivstvuje u gaćama.


Ali sve je to prošlo kad su jahači počeli svoje zalete, adrenalin uradi svoje. Što se fotografije tiče, uslovi su bili daleko od idealnih, nebo bijelo, sunca ni tračka, cijeli događaj zamalo da bude odgođen zbog kiše. Zbog ovoga sam na pola svega prešao na video, što je možda ispalo i bolje nego da sam se zadržao na fotografiji.



Uglavnom, kako sam i rekao, jahač ima zadatak da pogodi tri mete u jednom zatrku, razmaknute za možda 30 metara ili tako nešto, što uopšte nije lako kako zvuči. U par navrata takmičari uopšte nisu uspjeli da zapnu strijelu na vrijeme. Prve mete su bile najveće i svi su ih pogađali redovno, rekao bih procentualno oko 90%, druge su bile manje i od obične šperploče, tako da bi po udaru strijele koja ima nekakvu tešku kuglu na vrhu šperploča pukla u nekoliko komada. Pošto je ova meta bila površinom manja, procenat pogodaka je opao na možda 70%, dok je kod treće vrste mete bilo još gore, možda 30%. S razlogom, treća meta je bila mali okrugli komad keramike napunjen konfetama, manji od druge mete za više od pola, prvu da ni ne poredim. Imao sam sreće pa sam uspio da snimim sva tri pogodka u metu kraj koje sam stajao, dve fotografijom, treći videom, ali bilo je puno više promašaja nego pogodaka. Puno više.



Tri serije sa sve tri vrste mete su protekle brzo, rekao bih za sat i nešto, i ja i ekipa koja je bila oko mene smo krenuli svojim putem. A ekipa...

Kad sam došao, cijela staza ograđena konopcima je bila slobodna i mogao sam da biram gdje ću da stanem. Odaberem da se utaborim kraj zadnje mete, tako ću sprijeda moći da vidim jahače kako gađaju i prve dvije. Neke dvije bakice su sjedile na prostirki i kulirale, pa se naslikam pored njih, odličan izbor. Do početka je bilo ostalo sat vremena, za vrijeme kojih je bakica iz povećeg cekera vadila neku klopu i mezila sa svojom drugaricom. U nekom momentu iz džepa isfura kesu bombona i ponudi mene i još jednog fotoamatera kraj mene.



Pomislim, pa Bože, sve babe ovog svijeta su iste, majke mi, hodaju uokolo sa torbom hrane, pri ruci uvijek imaju neki slatkiš, orah, lješnik, nešto čime bi udobrovoljile i pomahnitalo pleme Klingonaca, ako bi se ono nekako volšebno stvorilo kraj nje u pohotu da osvoji planetu Zemlju. Garantujem da bi, ako bih mogao popričati sa njenim unukom, saznao da i ovaj japanski bakeros stalno upozorava na promaju i zatvaranje vrata, ujutro nutka slaninom i jajima i plete primitivno išarane, ali ludo tople kape, kao i bilo koja baba na svijetu, uostalom.

Ali ova baba nije obićan krcač oraha i ovlašteni distributer kajmaka, ne...



Kad je napokon najavljen početak događaja, baka iz svoje supertorbe izvadi 2 fotoaparata, na jednom zum objektiv, na drugom širokougaoni, kad jahač krene sa poslom, baka tuče zumom pokušaje pogodaka na dalje mete, poslije druge mete spretno baca zum da visi sa lijevog ramena i sa desnog vuče aparat sa širim objektivom, na vrijeme uspijeva da klikne i gađanje treće mete. Drugarica je istovarila podjednako dobrog Nikona i sad i ona klikće ka' soko...

Ni babe nisu što su nekada bile, samohodne fabrike priglavaka, miljea i uštipaka, sve se okrenulo naopako....