Kutak za sportski trenutak

Ostao sam dužan za par događaja, pa evo da platim ceh....



U oba slučaja glavni "krivac" što su se dogodili je jedna naša prijateljica iz Češke, pa joj se ovim putem još jednom i zahvaljujem. Prvo da ispričam kako je bilo na trci formule 1 za veliku nagradu Japana, negdje tamo u septembru.


Trka između dvije noćne sjene, ali je zvučalo predobro da bi se propustilo. Četveročlana ekipa u sastavu Češka, Makedonija, SAD i moja malenkost su odjedrili prema Fuji Spidveju gdje se spektakl održavao. Stigli smo na sami početak zbog nekih porođajnih muka sa ulaženjem na autoput u pravom smjeru (sad znam zašto ovdje baš svi koriste navigaciju kad voze). Trka počela, mi stigli do svojih mjesta da bi saznali da Toyota časti sa prigodnim paketom (šuškavac, podmetač za dupe, još nekog promotivnog materijala) tako da je cijela tribina bila crvena...




Pripremivši se mudro za ovakav događaj i blizinu staze (10 red tribine u ciljnoj ravnini, bolidi prolaze u punom gasu 20 metara od mene), ponio sam čepiće za uši da ne ogluvim. Pokazalo se kao potez i po. Prvih desetak krugova kao ja kuliram, hoću ja da osjetim kako to zvuči, da čujem te motore, ali to boli...

Po prvi put u životu me buka boli. A radio sam na aerodromu godinama, nije da nisam imao priliku biti blizu bučnih makina (npr. transportnih aviona ruske proizvodnje pretovarenih na poletanju). Ali, ovo je nešto drugo, kako koji bolid prozuji, uši te bole jedno sekundu otprilike. Nije prijatno, poslije tih desetak krugova sam uštekao čepiće u uši u najboljem maniru pukovnika iz "Alo, alo" kad Reneova žena zapjeva. E, tada je nastala prava uživancija, oni prolaze, ja malo gledam, malo fotkam, a i dalje se čuju dovoljno glasno....


Prva moja trka uživo, nisam do sada imao priliku otići na neku. Šteta samo što je Hamilton imao onaj peh na početku tako da je za mene, ljutog navijača Meklarena, rezultatski postalo pomalo dosadno, sve osim pobjede ili borbe za pobjedu je poraz! Šteta....



Povratak je bio naporan ali sa osmjehom na licu uprkos umoru i pospanosti. Gužva u nedjelju popodne na najprometnijem pravcu prema tritesetpetomilionskom osinjaku Tokyu je neopisiva. Sreća pa su Japanci takvi krotki i mirni kakvi jesu, kod nas bi u takvoj gužvi odavno radile čakije, sikirice zaostale sa revene ili bar koji grljak od flaše, a udesa bi bilo na milione. Mi smo vidjeli jedan a i taj je bio samo razbijem žmigavac, inače ovdje iako svi voze brzo i ne poštuju baš sve saobraćajne propise (crveno svjetlo, šta je to? Ah, da, to znači kvačilo, vrati u treću i pun gas!), udesa skoro da nema, svi jako dobro paze i sebe i druge...



Drugi događaj, ništa manje interesantan, je bio odlazak na finale Svjetskog kupa u fudbalu Mančester Junajted protiv Kite (?!). Ovaj put u još većem stilu, vjerovatno najbolji odlazak na tekmu u životu, daj Bože da budem doživio još ovakvih. Imali smo karte namjenjene Češkom ambasadoru, što u stvari znači odlična mjesta+klopa u neograničenim količinama+alkohol u istim...



Malo sam kasnio, utakmica već počela, stadion ogroman, ali meni nešto nedostaje, a ne mogu da shvatim šta. Pod tim utiskom se penjem kroz VIP salon, ostavljam jaknu kod batlera Džemsa, mlacnem jedan brzi pjenušac "Meri Cetinić" (u prolazu) i sa svojom domaćicom i hostesom koja nas vodi do naših mjesta izlazim na tribinu i....sine mi odmah.....

Nekih 70.000 ljudi na stadionu a atmosfera kao u bučnijoj knjižari, jasno se u jednom momentu čulo kako je rezervni sudija "pustio goluba" na šta ga je Sir Aleks nimalo plemićki opsovao (citiraću: "...drinceru seoski, idi mami pod prozor pa prdi..."). Naravno ovo za sudiju lažem, ali nije daleko od toga. Znači, mrtvaja. Japanci kao i obično platili masne karte da gledaju utakmicu i iako skoro cijeli stadion navija za Mančester i crveni se kao rak, ne pada im na pamet da svoja usta koriste za nešto drugo sem glockanja hot-dogova i sličnih arterioskleroza.

Pogledam pod svoju stolicu, a opet mahnita Toyota ostavila paketić, ovaj put deka i neki nepromočivi prekrivač, jednokratni grijači za dupe i drugi za u džep, program cijelog događaja....pretjeraše, ali ipak sam ja visokorangirani diplomata (usporedbe radi, ambasadora država bivše Juge nije bilo jer su dobili karte za polufinala i slično, ko im je kriv kad svi lete da voze Audije i Mercedese, ovdje Toyota plaća).

Nego, natrag na utakmicu....dosadno brate, samo je pitanje šta Mančester čeka, što ne daje golove. Kao da su nekako čekali da se to samo desi bez da se oni potrude. Ovi iz Kite (?!) se prepali, ali teško, a vidi se da nisu kupli titulu prvaka Južne Amerike na Grmečkoj koridi, ali svi osim jednog momka sa brojem 21 su se izgubili zaslijepljeni sjajem zvijezda i zvijezdica u crvenom dresu. A te zvijezde....

Onaj mali kurčevni Kristijano Ronaldo...uhhhh, što me nervira....to jest, nervirao me je dok ga nisam vidio uživo, ma neka je tako kurčevit kad može onako da vrti loptu. Ja bih bio gori da mi je bar njegova lijeva noga. Momak je magičan, Kitaši (?!) mu se nisu usuđivali prići u noge, a i što bi, finale svih finala i cijeli svijet te gleda, a dečkić od dvadesetak godina te napravi budalom dok trepneš. Pokrašću jednog našeg velikog umjetnika Miodraga Andrića i reći da je mali odmah kad je izašao na teren zovnuo protivnička krila i bekove i odmah im zadao zadatke (pošto u to doba već postalo popularno da krila beže na bekove i obratno): krila da stoje pored aut linije, dohvaćaju lopte i prikupljaju cvijeće što njega, normalno, publika zasipa, a bekovima je rekao "..slušaj ovamo bekovi, nemo' slučajno đavo da vas odnese da izlazite na mene jer ću tako da vas predriblam da ćete do kraja utakmice grickati koru od stative"....

E, ovi ga nisu poslušali, ko im je sad kriv....



Dečko je brz kao misao, mangup koji samo čeka bilo kakav znak dekoncentrcije da te uzme na neku foru, čeka da raširiš noge da bi ti gurnuo loptu kroz njih, pravi pravcati as. Ko zna, ako ga noge posluže i ne bude se povređivao, usudio bih se pomisliti da će do kraja karijere (a ostalo mu je preko deset godina) postati ravan najvećim u istoriji, Maradoni, Peleu, Garinči, Pregragu Spasiću i ostalima.

Šta reći o drugima, svi dobri, Runi odličan, ma nemam komentara, Van Der Sar se nije proljepšao, a i za ostale bih imao šta reči, ali preskočiću. Pomenuti "dvajskec" u dresu Kita (?!)je bio još bolji do kraja, imao par baš dobrih solo prodora ali ne može ni on sam, mada se pred kraj utakmice i ostatak tima otvorio. Prekasno....

U poluvremenu odemo u ložu na ožderavanje, i propustim nama najzanimljiviji moment utakmice, Vidićev crveni karton! Šta ćete, bilo se gladno, a papica svježe pripremljena za ionako zadrigli diplomatski kor, ko bi joj odolio. Uglavnom, vratili se mi na tribine, ja se naoštrio da slikam Nemanju koji put jer je u prvom poluvremenu igrao na dijagonalno suprotnoj strani terena, a njega nema. I ne znamo zašto. Tek poslije dvadesetak minuta vidim njegovo ime na glavnom semaforu i pored toga natpis "red card", odmah mi je bilo jasno, šta ti je vrela krv.


Do kraja je Runi umuljao onaj neki gol poslije čega je utakmica napokon postala zanimljva jer su Kitajci (!?) u par navrata pokušali da izjednače, ali sve u svemu, fudbalski gledano, tanka tekma. Da su latinosi bili manje u grču od početka, bilo bi bolje i gledaocima i njima, možda bi dali kakav gol, ovako, mogu samo da plaču za propuštenim šansama.



U loži pored diplomatske su se mogle vidjeti zanimljive face, Sep Blater, Platini, na kraju tekme su oni dodjeljivali nagrade, a trebao sam snimiti video-klip Japanskog raspoređivanja fotografa pred dodjelu medalja i pehara. Japanci su fotografe uštrojili u vrstu kao prvačiće, po dvojica u redu do malog podijuma preko puta onog za dodjelu pehara.


Što bi rekao pokojni Limun, lopta je okrugla...