Pucaju prangije II

Ok, povratak na stare teme....

Božić u Japanu....


Odlučimo da se okupimo kad nas u stanu, Veri i Andrej su već zbrisali za BL tako da sam preuzeo sve kuvanje/pranje/peglanje/pušenje, što mi stvarno ne predstavlja problem. Ispečem par kila plećke, ujutru zamijesim pogaču, sredim stan i lagano uz rakijicu, mezu, brdo svježedaunlodovane mahom ciganske muzike sjednem za komp čekajući goste. Ovdje je to bio normalan radni dan i očekivao sam da će svi manje-više kasniti, velik je grad, udaljenosti ogromne, radi se....

Kad ono neko poranio. Zvono na vratima i trzaj za kvaku, ja otključam kad neka Japanka umotana u srpsku zastavu sa ogromnim cekerom u ruci. Prvo iznenađenje me još nije prošlo kad dotična Mori-san vadi iz cekera šerpu punjenih paprika i pola "bibite" rakije! Luda kuća...

Najavljen mi je njen dolazak, ali nisam očekivao da će biti u tako autentičnom i velikom stilu. Naime, dotična je japanski putopisac, ilustrator, ambasador dobre volje, sveukupno gledano kul lik. Prije par godina je gledala izbor za pjesmu Evrovizije, baš one godine kad je u Helsinkiju Marija Šerifović sa "Molitvom" pobrisala ostale kandidate i donijela takmičenje u Beogradsku arenu. Automatski je postala veliki fan, a pošto Japanci ozbiljno shvataju tu dužnost, do iduće godine je odlučila zaputiti se u majku Srbiju da obiđe Marijino rodno mjesto, kupi CD i odgleda takmičenje u BG Areni. Sama kaže da prije toga o Srbiji i bivšoj Jugi nije znala skoro ništa, kao ni većina Japanaca. U Srbiji je doživjela san svih fanova, ne samo da je obišla Marijinu rodnu kuću (na slici lijevo) u Kumrovcu, pardon, Kragujevcu, već je upoznala svog idola, slikala se sa njom, ispričala i još šta. Kad smo kod toga još šta...

Obilazeći Kragujevac (!?), Mori-san biva pozvana na krsnu Slavu jednog našeg domaćina koga je srela na gradskoj pijaci, a u čijoj kući niko nije govorio engleski s kojim ni sama Mori-san nije na "ti". Zamislite tu ludnicu.

Vidio sam njene slike sa te Slave, onako neki dobar i pošten naš svijetom kakvog još možeš naći spremio Slavu i zasjeo, kako i treba. Pravi domaćini. 'Alal im vjera, nek su nas pokazali u pravom svijetlu. Ona oduševljena, kaže da je stari domaćin i suzu pustio za njom kad je odlazila, a ona i ostali narod koji je u Srbiji upoznala su je natrpali sa repromaterijalom koliko je mogla ponijeti (rakija, džemovi, ajvar, itd.), tako da je morala platiti 80.000 jena prekomjernog tereta uz svoju avio-kartu da bi u Japan dovukla svu tu manđu koje u Aziji nema. Za usporedbu, 80.000 jena je oko 650 evrića, pa vi vidite koliko je to moralo biti dodatne kilaže uz onih 25 dozvoljenih kila koje te slijeduju uz aviokartu. Srpska posla. Na slici dole Yuko Mori u BGD drži novine u kojima je izašla priča o njoj i njenoj misiji da dođe u Srbiju i kupi CD Marije Šerifović...


Nego Božić, kako kažem, ispekao skičetine, pogaču, gurnuo u nju paricu, gosti došli i počeli smo po programu supa-sarma (ovoga puta punjene paprike)-meso. Ovaj put u hljebu Australijski dolar, da ne bude opet jen. Našla ga kuma, ma baš bilo fino...

Jedna prijateljica donijela sladoled koji je bio zapakovan sa par komada suvog leda da se ne otopi. Ja izbacim taj led u lavabo da se tamo istopi, druga prijateljca naiđe da opere ruke i tako nastane ova slika koju sam prozvao "El fregadero del muerte", lavabo smrti. Bijela para CO₂ je lagano ispunila keramički sud tako da mu se nije vidio odvod. I tako, uz dobro jelo, dobru kapljicu (pa i dvije-tri) i još bolje društvo prošao je i ovaj praznik, dogodine će možda biti još bolje....



Njen blog (na japanskom) možete naći ovdje:
http://powwow.blog.shinobi.jp/Category/11/1/

Njena stranica (na japanskom) o hrani koju je jela putujući po svijetu:
http://www.citywave.com/moriyuko/