Krajem marta smo bili na skijanju u Niigati, tačnije, mjesto u kojem smo bili se zove Akakura Onsen i nalazi se u pomenutoj Niigata prefekturi na visoravni po imenu Myoko Kogen.
Sam gradić je na nekih 800m nadmorske, a planina Myoko broji oko 2400 “meteri” i, kao i većina planina ovdje, ugašeni je vulkan. Snijega je i dalje bilo "za izvoz", 2-3 metra, ali se ubrzano topio. Bili smo tamo neka 4 dana, vrijeme je bilo uglavnom divno, mada je drugi dan cijelo vrijeme padala kiša. To me nije omelo da bordam onoliko koliko je oprema mogla da zadrži vodu.
Kad su i gorotexi-kurco-palco-aquamaxi počeli izdavati, poslije neka 3 sata znoja iznutra, kiše odozgo i snijega odozdo, i ja sam se povukao. Powder snow my ass!
Staza je bilo idealno pripremljena za date uslove, što znači da se snijeg više ponašao kao pijesak, ali moram priznati da nigdje nisam naišao ni na jednu ledenu ploču, Japanska pedantnost to ne dozvoljava. Mislim da bi u tom slučaju direktor zimskog centra izašao sa svim radnicima i viljuškama bockao snijeg da razbije mrske i podmukle ledene formacije.
Lokalni klinci su neustrašivi, i ja sam par puta skočio preko odlično pripremljenih “skakiona”, šina i šipki, ali dok bih ja poslije takvih pokušaja "pas'o travu ispod snijega" i pitao se šta mi to sve treba, oni su elegantni i nedostižni, ti okreti, ta visina skoka i brzina kojom to rade, nemam riječi nego , kapa dole, nema drugog komentara....
A kakvo bi to bilo skijanje bez malo rakijice-domaćice na vrhu staze, pogotovo ovakvo proljetno skijanje po suncu. Tradicija ne pita, morala se održati po svaku cijenu, sve sa neuglednom bocom u kakvima rakija obicno nezasluženo završi, samo mi je falio “tekun” od ‘kuruza ‘mjesto čepa pa da ugođaj bude stoprocentan. Jbg, još da nađem i to u Japanu bilo bi previše.
U sred šetnje gradićem u susret nam nailazi Japanac koji na svojoj žutoj jakni ima poznatu reklamu, Slovenačka “Droga” iz Portoroža?! Prođem pored njega blejeći u njega i gospođu, vadeći aparat da to slikam, dok su misli nezaustavljivo odlutale u pravcu "Argete", pašteta se ovdje jako rijetko jede i skupa je. Evo njegove jakne odozada da dokaže, pretpostavljam da je to oficijelna jakna Slovenačke reprezentacije ili tako nešto. Mislim da mi je ovo najomiljeniji “Janez” koga sam u životu vidio…
Cijeli grad leži na izvorima tople vode, tako da se snijeg otopio praveći ovaj čudni tunel zbog vrele vode koja teče kanalom. Ispred jedne prodavnice se mogu kupiti jaja koja se kuvaju u termalnoj vodi koja dalje slobodno otiče...
Sve u svemu, jako pozitivno iskustvo svog prvog skijanja u Japanu, a sljedeće godine ćemo definitivno otići ranije, dok je snijeg kvalitetniji. Jedini nam je problem bio što Andrej nije bio oduševljen snijegom, pa je sankanje propalo. Valjda će biti ok kad bude stariji. Mi smo se nauživali snijega i sunca, kako god bilo....
Evo još malo foto-anegdota:
Konzervirane Japanska hrana, kare-udon i nekakava soba, iliti tjestenina sa dodacima. Zanima me kako bi kod nas prošle konzerve sarme ili graha sa rebrima? Skijaš, na žici otvoriš konzervu doooobro zaprženog "hagraza", kifla iz džepa i eto gozbe....
Japanci ne bi bili Japanci kad se neki bolestan motiv ne bi mogao kupiti za uspomenu, ovaj put je to puding u obliku ženskih grudi. Kao i obično fin sam i ne spominjem sise jer je to preružna riječ da se pominjala na ovom blogu.
Japanka koja skija sa djetetom od par mjeseci na leđima!? I nije bila jedina, mada je ovo najsitnije dijete koje sam vidio....
Cool riders...
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
2 Comments:
Titovo brdo je zakon. Koliko slomljenih ruku,nogu i zuba na onom poznatom "skijalistu" :)
Titovo jeste zakon, da....mi smo imali jedan patent, odemo u prodavnicu i kupimo najvece kese za smece koje imaju, popnemo se do iznad slova, uvucemo u kesu i pustimo se odozgo...i nadamo najboljem...kad je vrijeme za kocenje, samo poderes kesu iznutra i upotrijebis nokte...bilo je preletanja onog puta, zakucavanja u ono jedino drvo, itd...
Post a Comment