Udarnik

Prije neki dan sam imao priliku da učestvujem u manifestaciji organizovane religije ovog ovdje naroda. Nosio sam mikoshi, portabl hram kako se prevodi, a sve u sklopu proslave lokalnog festivala. Tetka jedne prijateljice je u organizacionom odboru, pa smo preko nje upali u ovu znojavu kombinaciju. Ispostavilo se da je stvar zabavnija nego što sam mogao naslutiti, iako je fizički sve jaaaaaaaaaaaako naporno.

Jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaako....


Nije toliko naporno, ako ste prosječne građe po lokalnim mjerilima, ali ako ste niži ili viši, hm.....mislim da će vam riječi "jež", "leđa" i "seksualno opštiti" biti dovoljne asocijacije...

Ja sam bio među ovim drugim, višim od prosjeka, gora varijanta. Ako se pogrbiš, odoše leđa, ako amortizuješ u koljenima, odoše listovi, što je kod mene slučaj. Jutros jedva hodam, ali proći če, sutra će već biti sve ok, već osjećam da polako prolazi. Nego, idemo ispočetka....

Ujutru smo se skupili na stanici, pa do bake koja je srce nad srcima, stvarno, u njenu starinsku drvenu kućicu na presvlačenje. Na brzinu smo zadužili po happi - ogrtač koji nose svi u jednoj ekipi, presvukli se, pa do hrama. Tamo nam je objašnjeno kako da nosimo hachimaki - traku za glavu koja upija znoj, upoznali se sa ostatkom ekipe i žurka je polako počela. Sam mikoshi je težak oko 120 kilograma, tako da je izgledalo da zadatak neće biti pretežak...ali, o tome kasnije. Inače je od drveta sav ukrašen zlatom, sa velikim zlatnim orozom na vrhu. Pred polazak je sveštenik prenio kami - božanstvo koje obitava taj hram - iz velikog hrama u ovaj mali. Kako se to tačno radi, ne znam jer je nama, smrtnicima, zabranjeno da vidimo proces, sveštenika okruže bijelom platnom koje drže bambusovi štapovi, sve traje par minuta i gotovo.


I ništa ne boli!

Poslije uvodne govorancije, krenuli smo, ja uprem ramenom u svoj ćošak, a ono.....ništa...nevjerovatno kako nešto teško 120 kila, što bi u teoriji morao moći ramenom bar da poguram, ako ne i dignem, u praksi ne mogu ni da mrdnem, kao da guram zid Kastela. Vidim da se i ostali pate, ne kontam. Nosamo mi tako hramić, a i on nas, obilazimo sa njim naselje u znak zahvalnosti donatorima za poklonjena sredstva, ali i da od onih koji još nisu ništa dali, iskamčimo koji jen. Jedan stariji čovjek ide naprijed i prikuplja koverte. I tako dođe prva pauza, hram se postavi na dva kozlića i tada mi jedan detalj otvori oči.


Dakle, hramić počiva na svojim kozlićima, ali pomalo asimetrično, sa jedne strane je kozlić predaleko postavljen, pa se jedan brko prihvati jedne strane hramića, podiže ga s lakoćom, dok je drugi malo pomjerio kozlić. Znači, može jedan čovjek da podigne cijelu konstrukciju, tj. bar pola, ako je druga strana oslonjena na nešto. U čemu je onda fora? Osmatranjem šta se dešava tokom dana, primjetio sam da dok se ja grbim i povijam u koljenima, većina Japanaca, nižih od mene, stavi gredu na kojoj počiva hram na rame i cijelu tu ruku prebaci s gornje strane grede. Tako da kad ja i meni slicni jadnici upremo da podignemo mikoshi, u stvari pokušavamo da podignemo i njega i sve one koji su obuhvatili rukom gredu za nošenje. Eureka!!!

Slika ispod: obratiti pažnju na položaj ruku momaka ispred i iza mene...to su ti viseći zahvati koji su me koštali najgore upale mišića u životu, čak gore od onog dana kad smo se Dejo i ja sakrili od kiše u kuglanu na Adi i odlučili da prekratimo vrijeme kuglanjem (sutra nijedan nije mogao da sjedi na jednom guzu)...


Ali, ta eureka mi nije puno pomogla, do kraja dana se skakutalo po okolini, uz konstantko ritmično mrmljanje nečega što zvuči otprilike "suija", tako nešto...što sam ja prekrstio u "Srbija" i nekako progurao dan. Na svakoj pauzi, a ima ih dosta, narod iz tog dijela naselja iznese neko milošte, tako da se do kraja dana već pomalo popilo, ako ne i malo više. Pivo, sake, pivo, sake, sivo, pake.....


I tako, dok sam ja gledao da se lagano izgubim iz mase, domoroci su u sve vecem broju pristizali i mi smo im velikodusno prepustili vođstvo, otišli na kafu, kolače, spori kraj dana...

Pouka dana, druga Božja zapovijest je ozbiljna stvar, trebao sam je se držati. Idolopoklonstvo iz zabave se pokazalo kao zanimljiv, ali postepeno sve više i više naporan eksperiment, pa je shodno tome i moja motivacija opadala kao igra reprezentacije pred kraj drugog poluvremena. Ako nisi 150% srcem i dušom za nešto, ne vrijedi, ni ne pokušavati...