Nagoya - resto

U međuvremenu smo stigli i do Kyota, tako da pišem ovaj post, a sljedeći se već kuva polako. Nego, da se vratimo Nagoyi. Drugi dan boravka tamo smo išli u Isejingu, najvažniji šintuistički hram uopšte. Obični smrtnici poput nas mogu samo da vide krov samog hrama sa jedne od kapija, ali već je to velika čast i vjernika ima k'o cigana oko bačenog akumulatora, sam hram je toliko bitan da glavni sveštenik mora biti iz carske porodice i tu se čuva pepeo carske porodice vijekovima unazad.




Sam hram je smješten u svetu šumu punu ogromnih stabala koja su nekako bitna ili sveta, svi su ih cijelim putem do hrama nekako bitno dodirivali... Ne znam cijelu priču, pa da ne lupam... Sam hram se svakih 20 godina gradi iznova i preseljava na lokaciju 20 metara od prethodne, i onda za 20 godina opet...

Do tamo smo duuuugo putovali savršenim autoputevima Japana, usput vidjeli jedan malo čudan saobraćajni znak - rakun na putu. Tanuki-chan ili pas-rakun je normalna pojava u Japanu i česta žrtva po autoputevima, pa zato i znak. To je bilo to za drugi dan...


Treći dan smo išli po Nagoyi, obišli jedan mali hram ispred kojeg se održavala neka festivalska svečanost, onda i Nagoya aerodrom kojij je spektakularan, a posliej toga i glavnu gradku atrakciju, Nagoya dvorac. Ispred tog malog hrama, ime mu ni ne znam, se održavala mala svečanost, dvadesetak ljudi vuče 4/5 metara visoke sanke sa kojihih par ljudi zasipa sakurinim laticama....

U stvarnosti su koristili nareckane komadiće roza toalet papira, ali nama svejedno, video dole je odatle...



Onda o aerodromu, jedna riječ opisuje sve - savršenstvo! Napravili ljudi aerodrom na umjetnom ostrvu kraj obale, skontali da aerodrom sam po sebi ima neku svoju namjenu, ali što ne bi napravili od njega i nešto više? Mjesto za izlet sa porodicom, nedjeljnu šetnju? Odlazak u onsen, tj. Japansko tradicionalno javno kupatilo sa toplom vodom? Mjesto gdje odvedeš djevojku na ručak? E, to sve je ovaj aerodrom pored osnovne funkcije vazdušne luke. Sjajno....


Naslušao sam se jadikovki vazduhoplovnih spotera (onih što po aerodromima slikaju avione, zapisuju registracije i slično) iz naših krajeva kako su neshvaćeni, kakoih policija privodi, šikanira, ispituje u stilu Ilije Čvorovića, ma znate i sami, Balkanska policijska posla. Ovdje je posmatračima toliko sve olakšano da sam ostao bez riječi.

Glavni finger na koji pristaju avioni na krovu ima dugačku platformu popločanu drvetom koja se pruža sigurno 500 metara prema samoj pisti, na njoj narod šeta, odmara, slika avione, izvodi cuke, kafeniše, odmara, čak i džogira! Na ogradu su polijepljene sličice avionskih repova da se posmatračima olakša identifikovanje aviona, a vidjeli smo i par sedžveja koji mogu da se iznajme. Ma prava sajamska atmosfera, izletište...


Unutra je puno restorana, a onsen, tj. javno kupatilo stvarno postoji i napravljeno je tako da iz bazena možeš da posmatraš avione i dešavanja na pisti, a nekoliko bazena je na otvorenom. Sjajno....


Odatle smo otišli do Nagoya dvorca, prekrasna slika pagode uokvirene sakurom, u sutonu.... predivno...U kanalu oko dvorca jeleni, u dvorcu opet, kao i u onom u Chibi, puno starih predmeta, oružja, mačeva, a i nekoliko malo čudnih puškica, cijev kod ove bebice je duga bar 2 metra?! Ne mogu ni da pretpostavim kakvu je to namjenu imalo, sem da straši protivnike samom svojom pojavom u borbi...


Toliko, izlet je bio super, jako nam se svidjelo, poslije Tokija i života u njemu, malo šta te može iznenaditi što se tiče nekih grandioznih zgrada i krajeva, ali Tokiju nedostaje ovo što Nagoya ima, tišinu, širinu, mir....

::: back TO top :::