Hiroyama-Okashima

Naslov čudan, brzi izvještaj o putu do Hiroshime i Okayame, dobro, ne bas toliko brzi....

Prvo Okayama:

Poslije puno vremena smo osjetili kako to izgleda živjeti i muvati se po malom gradu...Okayama...Ovo "malom" da ide pod navodnike, dolazimo iz Banja Luke i reći za grad od 700.000 ljudi da je mali je glupo, ali opet, već smo tri godine u Tokyu koji je nekih četrdesetak puta veći pa nam sve ovo izgleda kao umanjena kopija jedne Tokijske suburbije. Poređenja radi, grad Ichikawa kojem pripadamo zajedno sa znatno manjim obližnjim Urayasuom ima otprilike toliko, a oba grada su samo jedna velika spavaonica na putu za veliki prljavi Edo ili Tokyo.


Grad je ok, pomalo neorganizovan, ali i osvježenje poslije robolandije japanske prestonice. Transport se odvija tramvajima koje ne viđamo često u Japanu, podjseća na Sarajevo, samo sve čisto i niko ne visi sa tramvaja. Kolika je opsjednutost tramvajima ilustruje činjenica da smo vraćajući se do hotela kasno sinoć susreli tramvaj-restoran?! Fotoaparat mi je bio u torbi pa nisam stigao da ga kliknem, ali prizor je bio pomalo nadrealistički. Konobar u crnom prsluku i bijelim rukavicama sipa vince nekom paru koji sjedi i čežnjivo se gleda, svijeća gorucka, tramvaj skripi i drnda kao kolona tenkova...

Jednom riječju romantika na kvadrat....


Ali, da premotam malo unazad, u Okayamu smo pošli jer je Veri tu na nekoj konferenciji, pa smo to iskoristili kao povod da se bacimo do juga Honšua, sljedeća stanica Hirošima. Prvo o Okayami, poznatoj po dvije atrakcije, dvorca i Korakuen japanske bašte, jedne od tri najljepše u Japanu. Obje atrakcije su opravdale očekivanja i uspjele nas oduševiti iako nam ovo nije prvi put da smo u nekom tradicionalnom vrtu, a nije nam ni prvi put da vidimo neki japanski dvorac. Bašta je prva bila na redu, poslije doručka u malom restorančetu na obali rijeke sa pogledom na dvorac na drugoj strani, klopa je bila oooodlična.



U bašti raj, osjecaš neku čudnu smirenost u ovim njihovim vrtovima, valjda im je to i namjena. Potočić vrluda između nekoliko jezera, vodopadić klokoće, sve podšišano, trimovano u japanskom stilu, ma neću dalje, neka slike kažu svoje.






Zatekli smo i nekoliko parova koji su se slikali za svoje svadbene albume obučeni u tradicionalnu odjeću, svi su bili jako raspoloženi sa poziranje i prijateljski nastrojeni, što baš nije uvijek slucaj svaki put u Tokiju, ali valjda ovdje ima manje stranaca pa smo im mi simpatični.

Kako bi rekao moj drug iz vojske Borat Sagadijev "isnaaaasj".






Sama bašta je nastala u 17. vijeku kao posjed Tsunamase plemenitog Ikede, lokalnog feudalca, da ima gdje da dođe sa jaranima na roštilj, pijanku, da odmori poslije bičevanja kmetova, silovanja žena u ratovima poraženih plemenitaša i ostalih van-nastavnih aktivnosti kojima su se u tim vremenima bavili bogati.




Mogu vam reći da je odradio sjajan posao, najviše nam se svidjela ljetna kućica podijeljena potokom na pola po dužini. Ljeta u Japanu su vruća, a uz stalnu kombinaciju visoke vlažnosti vazduha, nesnosna, još mogu da zamislim kako je to sve moralo biti grozno u srednjem vijeku kad bas i nije svako mogao priuštiti klimatizaciju. Pa, gazda Ikeda je tome dohakao tako što je potočic provukao po sredini, u njega ubacio par kamenova sa kojih će voda stalno isparavati i time lokalno spuštati temperaturu, ma odličan patent.

Sjedeći u kućici sam mogao vizuelizovati gajbu mrzlog "Nektara" u potoku i pecanu za roštilj u jednom ćošku. Moji planovi za vikendicu su upravo doživjeli promjenu....

Omladinci na radnoj akciji, na slici u zelenkastim uniformama i sa metlama, inače, metlaju mahovinu sa kamenja u potočiču, toliki je perrfekcionizam u pitanju...


Poslije bašte smo se odšetali do dvorca, jednog od svega dva crna dvorca u Japanu. Impozantan, iako nam je ovo treći-četvrti dvorac koji smo vidjeli. Zanimljiva priča, dvorac sa dvije strane okružuje rijeka, sa druge dvije kanal koji je Hideoki Kobayakawa, jedan od 15 vladara dvorca u 300 godina postojanja, iskopao za samo 20 dana. To je bio neimar, 1600 metara kanala za 480 sati (ne znam podatke za dubinu i širinu, ali otprilike ima 20 metara širine, dubinu ne mogu da procijenim, ali sigurno bar metar-dva, inace bi kanal bio bespotreban u odbrambenom smislu), to izađe nekih 80 metara dnevno! Ludilo, otprilike kao da podijelimo malo manji fudbalski teren po pola po dužini i iskopamo ga u dubinu 2 metra za dan, sve lopatama iz srednjeg vijeka, pa koliko je tu ljudi trebalo. I povrh svega, tada nisu imali reflektore i struju pa se radilo samo podnevnom svjetlu, tako da moja racunica od 80 metara za dan treba biti skoro poduplana. Sjajno, da nam je jedan takav menadžer u Integral inžinjeringu, da izgradi autoput do Gradiške za 3 dana....


Unutrašnjost podjednako zanimljiva, imamo par fotki iznutra, ne puno pošto je fotografisanje unutrašnjosti zabranjeno, ali smo se pravili glupi stranci, sve sa blicom, dok nas nije opomenula neka teta koja tu radi. Do tada sam napravio ove fotke mačeva i brkatog oklopa gospodina Ikede, krivo mi je što nisam stigao da fotografišem dva kitnjasto ukrašena kineska mača iz vitrine tačno preko puta tete koja me je opominjala, bilo je preglupo da opet isfuram svoj "malecki" aparat i škljocam uokolo. Još malo fotografisanja dvorca i krenuli smo prema gradu, u smucanje i šoping. E, sad da se vratim na početak teksta i price o "malom gradu". Pola osam i poal glavne šoping ulice zatvoreno, druga polovina se sprema da zatvori!? Nismo mogli vjerovati, pogotovo pošto u Tokyu sve radi stalno, radnje uglavnom do 10 navece, ovdje ljudi lagano zatvore i pale kući na zasluženi odmor. Kakva promjena...


Hirošima...


Šta više reći, grad sinonim armagedona, krajnje destrukcije, možda najtužnije mjesto na planeti. A opet, grad toliko lijep i živ, pun mladih i zabave, turista, života, kakav paradoks....


Priču znate, u augustu '45. jedan čudljiv mališa je eksplodirao na 600 metara maltene neposredno iznad mjesta na fotografiji, sada poznatog kao "A-bomb dome". Skoro istovremeno je poginulo oko 70.000 ljudi, do kraja 1950. se smatra da je cifra dostigla oko 200.000 ljudi koje je mališa poslao u vječna lovišta, bilo istog trenutka od same eksplozije ili kasnije od posljedica zračenja, od leukemije i raka najčešće. Uh, treba imati stomak da se to sve izgura, mi smo u startu odustali od obilaska Muzeja mira koji se nalazi 100-200 metara dalje. Poslije svih ratova i sranja koja su nam se izdešavala u posljednje vrijeme, ne treba nam da gledamo dopola istopljene dječije tricikle i slične podsjetnike na to koliki zapravo čovjek čovjeku može biti vuk. Neka, dosta je bilo kume...


Sama zgrada je preživjela bombardovanje zbog činjenice da je udarni talas eksplozije došao skoro direktno odozgo, nije bilo sila koje bi zidove srušili postrance, ipak, svi u zgradi su poginuli. Zgrada je ostala u onom stanju kako ju je ostavilo bombardovanje i '96. je proglašena za jedan od UN-ovih spomenika svjetske baštine. U blizini se nalazi i pomenuti muzej, kao i nekoliko spomenika vezanih uz žalosnu atomsku istoriju grada: Zvono mira (klatno/kladica kojom se zvoni udara u znak atoma), Plamen mira koji će gorjeti dok god se svo nuklearno oružje na planeti ne uništi (znači vječni plamen), konotaf na kojem su upisana imena svih žrtava bombardovanja (betonski luk gore kroz koji se vidi i Plamen mira i "A-bomb dome"), i najdirljiviji, spomenik djeci poginuloj u bombardovanju.


Spomenik predstavlja malu Sadako Sasaki kako drži stilizovani origami ždrala. Priča o ovoj djevojčici je više-manje poznata, umirući od leukemije u bolnici '55., djevojčica je pokušala da napravi 1000 papirnih ždralova od papira što bi joj, po japanskom predanju, donijelo pravo na jednu želju - toliko željeno ozdravljenje. Nepoznato je da li je uspjela u tome ili ne, neke reference kažu da jeste, neke da nije, ali je činjenica da je umrla u oktobru iste godine, 8 mjeseci od prvih naznaka bolesti, imala je manje od trinaest godina. Plače mi se dok ovo pišem, a imam želudac za ovakve stvari...

Bolje rečeno imao sam....

Dan danas djeca širom svijeta a pogotovo iz Japana dolaze ovdje i ostavljaju svoje papirnate ždralove....

Idemo dalje, ima se o Hiroshimi još štošta reći.

Još nekoliko zgrada je preživjelo bombu, u jednoj je danas pekara, druga se restaurira i nije joj se moglo prići. E, sad da u cijelom tragičnom događaju probam naći neku naznaku tragikomedije. Zgrada Banke Japana (slika dole) je preživjela bombardovanje, ali 45 ljudi koji su o njoj bili tog jutra nisu. To nije sprječilo preostale zaposlenike da banku otvore već 2 dana poslije bombardovanja!? Sad bi neko rekao "ludi Japanci", ali to je bila prva upotreba nuklearne bombe, niko, uključujući i Amere koji su bombu napravili, nije znao kakve će biti posljedice zračenja i kako se zaštiti od njih. Ljudi su samo i usred te sve destrukcije smogli snage da nastave sa svojim dužnostima kao da je sve normalno....


Iako je grad bio polje ruševina, sada je predivan, moderan grad, širok i opušten, prelijep. U gradu je sjedište Mazde koja ima besplatnu turu kroz svoj muzej i samu fabriku, ali nismo stigli do tamo, nije se imalo vremena. Obnovljen je i stari dvorac, kopija je armirano-betonska, ali opet veličanstvena.


Svi su nam rekli da ne odemo iz Hirošime bez da probamo lokalnu poslasticu, okonomiyaki, u mom slobodnom prevodu "peci daj šta daš". Takav je otprilike sastav, baza je palačinkica na dnu, preko šaka sjeckanog kupusa, onda otvoriš frižider i kreneš po malo od svega, volja ti slijeva-nadesno ili obrnuto. Rezultat je iznenađujuće ukusan.


Hirošima je kao i Okayama grad tramvaja, iako ima i nekoliko linija vozova. Hirošimi su poklanjane kompozicije tramvaja iz ostalih Japanskih gradova kako su ih ovi povlačili iz upotrebe. Rezultat je nevjerovatna papazjanija na šinama, neke kompozicije super-moderne, LCD ekrani i senzori, neke druge više podsjećaju na nešto što možeš vidjeti na Dorćolu ili tako nedgje, godišta bliska pedesetim i šezdesetim. Nema veze, voze i dalje, narodu ne smeta, ovdje se ionako ništa ne baca, pročitao sam skoro kako su ove godine iz upotrebe povukli prvu kompoziciju električnog voza, uvedenu u upotrebu negdje tamo tridesetih godina prošlog vijeka...


Sljedećeg dana smo, uprkos kiši, otišli do Miyajime, još jednog spomenika svjetske baštine, pozatog po svojim hramovima i plutajućem toriju. Kako kažem, kiša je lila kao za prvomajski roštilj, ali smo izdržali. Šteta što je vrijeme bilo loše pa nismo mogli da odemo do vidikovca na brdu iznad, žičara nije radila. Pogled bi bio predivan, a na vrhu bi vidjeli i divlje majmune, i njih i jelena je puno ostrvo.




U nastavku, odlazak do obližnjeg grada Iwakuni u kojem je poznati Kintai most, napravljen prije 300 godina bez ijednog eksera. Kod obnove mosta pedeset i neke, mislim da su ipak udarili koji, ali svejedno, most je prelijep, sa gracioznim visokim lukovima. U prošlosti ga je mogao preći samo samuraj, danas svako za 300 yena....

Šta ti je progres....


To je bio kratak izvještaj sa južne pruge....