Okinawa

Evo jednog zakašnjelog posta, ali taman da malo svježi ovaj početak zime nekim tropskim ugođajem. Znači, negdje tamo u avgustu smo napokon išli na Okinawu. Veri je već bila prije mog dolaska, pa je bila pripremljena za ono što će da vidi. Ja sam bio okinawa iz matematike, ne znam da l' se to računa?


Dole nas je čekao raj. Već sam to nekim prijateljima pisao, ja ne smijem otići u Tajland ili na Bali, ako odem neću se vratiti. I ne razumijem ljude koji odu sa ovakvih mjesta, npr. jedan od boljih prijatelja sa posla je sa Okinawe ali već godinama živi u Tokiju. Kakav promašaj...

Nego, da krenem po detaljima, drugačiji ljudi, drugačiji Japan, narod ne žuri i ne krlja nikuda, vrijeme usporava u inat Ajnštajnu... Već iz aviona se vidjelo da je more prelijepo, ostrvca i atoli sa bjeličastim pijeskom i zelenkastoplavim morem, neopisivo.


Prvi dan po slijetanju smo stigli do male plaže u gradu, malo se okupali, pa u šetnju. A u gradu svega što bi turist mogao poželjeti i hrpa stvari koje ne želi ali pod hipnozom potrage za suvenirima ipak sa zadovoljstvom kupi. Primjera tona, lokalni slatkiš - ušećerena glava praseta, habushu (jedna vrsta rakije u kojoj pliva mrtva zmija otrovnica - habu), avionska bomba ili minobacačka granata (nisam siguran) i brdo ostataka američke invazije, šise svih veličina (kipovi u obliku psa-lava koji najčešće u paru čuvaju neki objekat od zlih duhova), novčanici od uštavljene žabe (!?), ma svašta...

Šise kipovi su svukuda, svaka kuća, svaka radnje, dosta krovova, naravno svi hramovi na Okinawi imaju po par kipova da štiti od uroka. Ove na slici dole su uglavnom modernizovane verzije, šarenije DJ Krmka, ali su starinske verzije ozbiljnije.


Od dva kipa u paru jedan uvijek ima otvorena usta i navodno je šenskog pola, drugi je ljući i zatvorenih usta. A kad smo kod krmaka evo i ušećerene glave jednog od tih nesretnika, lokalne poslastice. Nismo probavali baš ovu glavu, ali smo imali priliku probati ušećerenu kinesku svinjetinu, čudno. Onako dobro osušen i nadimljen komadić šunkice, narežeš je, staviš u usta a ono k'o lizalo?! Ne ide, brate, ne valja.....



Habu je lokalna otrovnica i za potrebe ove rakije se živa zmija umrtvi stavljanjem na led gdje ona uspori vitalne funkcije organizma, ali ne umre. Onda je na brzinu odlede, operišu (izvade nešto od unutrašnjih organa) i još živu gurnu u teglu sa rakijom i privrnu čep. Kad se zmija udavi čep se otvara, zmija lijepo složi u kolut i gotova rakija za Slavu. Sjajno, zar ne?



Tu je bio i lokalni frulaš koji je svoju frulu oplodio sa malo pruća i napravio multipraktik metlu-frulu. Već zamišljam kako bi kod nas ovo izgledalo, idu smećari ulicom i duvaju neku kompoziciju ozbiljne muzike, npr. Kemišovu "Ševu". Mogao se i probati slani sladoled sa ukusom feferona, nešto nam to nije išlo jedno s drugim pa nismo probavali, ne znam da li se primijeti ali mi skoro ništa divlje nismo probali, tako nam došlo ovaj put...




Drugi dan smo otišli do jednog od manjih ostrvca pored Nahe, glavnog grada na kojem smo bili smješteni, a tamo je tek bilo dojajno (prilog nastao od "do jaja!", pogledati Vujalkiju str. 65). Na koralnom grebenčiču u sklopu naše dobro čuvane plaže su se motale sve moguće vrste ribica iz tropskih mora,pa nismo morali ići daleko u potrazi za potpunim ugođajem. Andrej je bio poludio za morem, hoće sam da se kupa, hoće bez mišića, onda se sjeti da ga je ipak strah da bude sam u moru,pa počne da plače da neko od nas dvoje bude kraj njega.



Ja sam imao želju da odem na ronjenje, a pošto je sa nama išla prijateljica koja je ronioc, ona je iščačkala neku školu ronjenja koja je na brzinu odradila obuku za demonstracioni zaron, tako da je prošlo 2 sata od rađanja ideje do boce na leđima....

A tamo......ono što se moglo vidjeti na tom grebenu na plaži je ništa. Bijeli pijesak dokle ti more dozvoljava da vidiš ispresjecan koralnim grebenima prepunim boja i života. Ne znam kako ovo opisati, proveo sam dobar dio trenutka smucajuci se po manje znanim ćoškovima Jadrana, tj. Kornata, ali ovo ovdje se sa tim ne može porediti. Drugi svijet. Pošto mi je ovo bio prvi put da ronim "sa flašom", trebalo se naviknuti na par stvari. Refleksno udahnem vazduh i zadržavam dah, ali tako ispunjen vazduhom bih, naravno, počeo lagano da se dižem prema površini. Trebalo mi je par minuta da naviknem tijelo na novu postavku činjenica - ne moraš zadržavati dah iako si pod morem, kad poželiš, slobodno otvori usta, udahni, nećeš se nagutati mora, opusti se.

Kad su se pluća oslobodila tog refleksa, sve je postalo lakše, ali tih prvih par minuta je bilo baš smiješno, kao neki leptir na vjetru, prelagan da ga vjetar ne oduva, tako i ja, naduvam se kao žaba i sjetim se da trebam izdahnuti tek kad počnem da se polako podižem sa dna. Na slici gore lijevo autohtono voću sa Okinawe, kao i slika dole - u krupnom kadru goya, nešto najgrče što se u životu može probati, ali eto, kažu da je i jako zdrava...


Stigli smo i do još jedne plaže koja takođe nije izdala, a na moje zadovljstvo nalazila se u prilazu za aerodrom. Tu su bazirani vojni avioni japanske i američke mornarice pa smo vidjeli i par mlaznjaka koje ne viđamo često osim ako ne učestvuju u donošenju tolikoželjene demokratije narodima od Vardara pa do Triglava, a i šire, tamo negdje do ušća Šat-El-Araba i Džalalabada. Japanci ovim drugima nisu ostali dužni što se vidi po brojnim američkim grobljima po ostrvu, ovo na slici dole je u sred grada na minut od našeg hotela.

Tužno.....


Povratak kući je bio tužan. Iako je odmor bio jako kratak, 4 dana, brzo se čovjek navikne na njega i ne ide ti se nazad u vrevu i uobičajeno Tokijsko ljetnje vrijeme (35 stepeni + 98% vlage), ali šta se mora nije teško...biće opet....

Back To Top