Kamakura

Prije nekog vremena smo uhvatili nešto vremena da odemo do Kamakure, grada oko 50 km jugoistočno od Tokya poznatog po svojim hramovima i plažama. Od 12. do 14. vijeka Japanom su vladali šoguni iz ovog kraja pa je čitav period nazvan Kamakura šogunat, tako da grad iako mali nije bio nebitan za istoriju Japana.


Sam gradić je sav podređen turizmu, opet smo imali priliku da se vozimo rikšom, ali smo ovaj put preskočili, zanimljivo, ovdje i seke vuku rikšu. Kamakura je ipak najpoznatija po Daibutsu ( 大仏 ) ili u prevodu Velikom Budhi koji se nalazi u hramu Kotoku-in ( 高徳院 ).

Ovo je druga po veličini Budhina statua u Japanu, poslije Daibutsua iz Nare. Bronzana statua je visoka preko 13 metara i teška preko 90 tona.

Za nju je vezana zanimljivost da je originalno oko statue postojao hram koji je u velikom tsunamiji 1495. odnijela bujica, a Budha je ostao da stoji na mjestu. To je još više doprinijelo popularnosti i svetosti hrama i statue, pa se smatra jednim od najbitnijih budističkih svetih mjesta u Japanu.


Kraj same statue se nalaze izložene i ove Budhine sandale, po mojoj procjeni velike metar-dva.











Iz Kotoku-in hrama smo otišli u Hasedera hram gdje se opet nalazi najveća drvena statua Kannona, jedne od inkarnacija Budhe. Nisam je slikao, u hramu je fotografisanje zabranjeno, ali vjerujte mi da je nevjerovatna, visoka osam metara i sva obložena zlatom.


Po legendi, hramovi u Kamakuri su nastali kad je jedan sveštenik na mjestu ovog hrama naišao a ogromno drvo kamfora i odlučio da to deblo pretvori u Kannon. Tako je nastao kip kome je poslije je dodana zlatna oplata. Oko hrama su počeli nicati drugi hramovi i sam grad i tako je sve počelo. Pošto nisam mogao slikati Kannon, slikao sam zlatni kip Yakuyoke Amida Buddhe, zaštitnika od zlih duhova (gore), visok nešto ispod 3 metra, mada i njega izvana jer je, opet, fotografisanje unutra zabranjeno. Ispred hrama se nalazi još jedan Kannon, ovaj put sa 20 ruku.


Sam hram se nalazi na poprilično strmoj padini i na pola puta do hrama se nalazi Jizo-do, hram sa jednim velikim Jizo kipom oko kojeg se nalazi nekoliko hiljada malenih kipića. I veliki i mali kipovi predstavljaju jednu od reinkarnacija Budhe, ali je u Japanu rašireno vjerovanje da je Jizo zaštitnik Mizuko (u prevodu djete vode, rijeke), tj. zaštitnik duša mrtvorođenih beba i pobačenih fetusa.

Po njihovom vjerovanju, duše tih beba ne mogu da pređu mitsku Sanzu rijeku na putu u zagrobni život jer nisu prikupile dovoljno dobrih djela da bi mogli da pređu preko jednog od 3 postojeća prelaza. Kuda će duša prelaziti zavisi od dobrih djela koje je za života ta osoba uradila, a opcije su: (Gradiška, Rača ili Pavlovića) most za one koji su bili dobri Samarićani, plitki prelaz (negdje kod Ljubovije) za one koji su izbalansirali dobra i loša djela i duboki vir prepun otrovnih zmija za one koji su zabrazdili u kriminal, šverc stokom i svime uopšte, korupciju, politiku i ostalo (negdje uz Drinu oko "tunjela i drekavca").

Ovaj opis me podjestio na "Crveni kamion sive boje" kad se voze oni negdje sa zapadne strane Drine i ona kaže "Pazi kad je rok'en'rol stigao i u ovu vukojebinu!", a on kaže "Nije ti ovo vukojebina, ovo ti je Podrinje!" (link za citirani YouTube klip ovdje).

Ove zadnje na drugoj obali ispod drveta dodatno čekaju muški i ženski demon, i bukvalno istresaju iz gaća. Ženski demon skida odjeću sa grešnih duša, a muški demon važe odjeću na grani drveta da vidi kolika su nedjela tog lole, pa da vide šta će s njim.

Jizo spašava duše beba zarobljene u tom limbu od kazne vječnog slaganja kamenja na obalama tako što ih prekrije svojim plaštom i prevede preko rijeke. Zbog tog vjerovanja su mnogi od tih kipića umotani u dječiju odjeću, siperke, kraj njih možete vidjeti i igračke koje ostavlja ožalošćena rodbina. Nekada daruju Jizo sličnim poklonima i kad im bebe prežive tešku bolest ili drugu po život opasnu situaciju. Zato što je u osnovi zaštitnik beba, sam Jizo ima sličan babyface izgled, prosudite sami.


Raspričao sam se o ovome, ali šta mogu kad mi je dirljiv običaj. Idemo dalje.

U sklopu istog hrama se nalazi i pećina u kojoj je u zidove pećine uklesan osmoruki kip Benzaiten, Boginja mora, muzike, elokvencije i mudrosti, i jedini ženski lik od sedam Japanskih sretnih Bogova. Ulaz je naravno obilježen jarkocrvenim torijem, nisam slikao unutra (mračno je, a i zabranjeno), ali evo jedne zanimljive slike.

Ispred ulaza u pećinu se nalazi mjesto za kačenje drvenih tablica sa željama, uobičajen prizor za hramove po Aziji. E na njima svašta, svakakvih jezika i slova.


Uvećao sam ova 3 primjera, gore desno holandski, gore lijevo engleski, dole filipinski (tagalog). Najjači je natpis gore lijevo, citiram: "...may Liverpool beat Chelsea on May 1, 2007 so we can see them lift the cup in Athens", u potpisu LFC. Engleska posla.


Oko samog hrama ima svakojakih životinja, vidjeli smo hrpu orlova i jednu vjevericu. Komšinica Japanka koja je išla sa nama nam je rekla da imaju puno problema oko hrama sa životinjama koje se hrane skoro isključivo smećem i ostacima hrane koju turisti velikodušno bace. Toliko su se okuražile da nekad i ne čekaju da hranu neko baci (u prevodu otimaju iz usta), kraj najvećeg mjesta za ručanje na otvorenom čak je postavljen znak upozorenja koji u prevodu kaže otprilike "Pazi, or'o 'oće ujest'!" (hehehe).



Odatle smo otišli u Zen-Budistički Meigetsu-in hram, popularno zvan i cvjetni hram po obilju nekog plavog cvijeta u njegovim baštama. Pošto je Zen hram, sav je miran, tih, ljudi gledaju cvijeće, fotografišu, jako nam se dopala ova prostorija do glavne odaje u kojoj se nalazi jedan od Kannona. Prostorija na zadnjem zidu ima okrugli otvor kroz koji se vidi ostatak Japanskog vrta iza hrama. Moćna fora, a tako jednostavna!

Hram ima i kameni vrt, ne toliko poznat kao onaj u Kyotu, ali i dalje jako lijep.

A evo malo lake komedije, na stanici u Kamakuri između dva kolosjeka postavljene su plastične saksije sa cvijećem, kakva žuna.






Za kraj jedan prizor is Hasedera hrama, otvoreni dio vrta sa zlatnim ribicama (ribica od 2 kile!!!). Njih po Japanu ima svukuda, ali ove su bile naročito šarene......




Sve u svemu, super nam je bilo. Poslije sam čitao da u Kamakuri ima još par bitnih stvari koje nismo stigli obići, a i najbolja plaža u okolini Tokya (kažu Japanski "O.C.") tako da povratak izgleda neminovan, ali nekada kad se nađe vremena....

::: back TO top :::