www.japanci.blogspot.com

Sakura ludilo #2!



Ostao sam dužan ovo još iz aprila. Evo, stiglo na red.



Hanami. U prevodu posmatranje cvijeća. Uglavnom se misli na sakuru, Japansku trešnju. Dakle, negdje početkom aprila smo išli u Yasukuni hram, jedno od najljepših mjesta za posmatranje sakure, ali i mjestu gdje se čuvaju ostaci svih poginulih u službi u Carskoj armiji u WW II, nekih 2,5 miliona ljudi, ali i ostaci poginulih od nekih prijašnjih konflikata.


Ostaci preko hiljadu ratnih zločinaca su takođe tu, tako da je posjeta Japanskih zvaničnika hramu automatski predmet protesta u Kini i Koreji. To nije sprečavalo Koizumija da svako malo svrati u "lafo privatnu posjetu".




Ali da se vratima na temu, u sklopu hrama se nal
azi i Yushukan, najstariji muzej u Japanu, tema mu je istorija rata na ovim prostorima, tu je izložen restauriran primjerak jednog od najboljih lovačkih aviona ikad Zeroa, što je odmah zaintrigiralo starog polovnog vazduhoplovca, ali o tome kasnije. Prvo o Japanskom uživanju u sakuri.



Babe i djedovi od po ko zna koliko godina isfuraju svoj tronožac, postave skupi digitalni aparat (ne kompaktne verzije kakvu mi imamo, pravu stvar sa objektivima i svim), i od rane zore vrebaju taj jedan kadar koji će valjda da ih usreći.

Baka pored izgleda kao da ima 60-65, a s obzirom da su kao nacija jako mladoliki i da na našu procjenu njihovih godina treba dodati bar još 5, znači možda i 70. Vjerujte mi, nije jedina sa toliko godina.



I baka slika, kulira, čeka da pirne vjetrić i poskida nešto latica da bi ih uhvatila u letu sa drvećem punih cvjetova u pozadini. I istinski uživa. Zavidim joj....



A evo i samog cvijeta sakure, jako nježan, bijelo-rozičast, opada na najmanji dašak vjetra. Čitava Japanska filo
zofija života je povezana sa njim. Živi se kratko i vrijeme ti prođe brzo baš kao što sakura iscvjeta i opadne u danu. Ta metafora je za njih jako bitna....

Yasukuni hram je jako lijep sam po sebi, nalazi se na jednom od ulaza kompleksa Carske palate u samom centru Tokya. Bila je jako velika gužva, ali smo uspjeli sve da obiđemo. Hram ima 2 ogromna torija - kapije koje označavaju i šintu i budističke hramove. Gore vidite i centralno zgradu hrama ispred koje se ubaci koja parica u sanduk sa prorezima, pomoli, pljesne 2 puta rukama (tako oni završavaju molitvu, kao što se mi prekrstimo)...






Onda lagano isfuraju bento (Japanski spakovani obrok, o njemu
ću nekada pisati posebno), sjednu na nepromočivi plavi najlonić (onaj UNHCR-ov iz rata samo bez natpisa) i kusaju. To je provod, ovdje se ništa ne završi bez klope. Ovdje vidite ekipu iz neke firme, došli na hanami. I kao i uvijek, sve izgleda opušteno, ali ako si malo ufuran u njihovo ponašanje, sve ima smisla.



Naime, šef je uvijek najstariji i u sredini skupa, ovdje se šef samo s godinama može postati. Do njega su podšefovi, stariji radnici i poltroni. Na krilnim pozicijama je proleterijat i to onaj koji je zadnji došao u firmu. Tako je uvijek i svugdje, taj balet je jako zanimljiv, sveprisutan je, moja firma nije izuzetak. Prije neki dan sam išao na neku službenu večeru, išli kombijem i direktor svojim prepucanim Lexusom. E, niko neće s direktorom u auto.

Onda kad su odlučili da idemo 2 Japanaca od kojih je jedan njegov zamjenik, jedan stariji kolega i ja, neće niko ne prednje sjedište. Namijenili ga meni, a ja ne kontam, novi sam. Kao stranac imaš neka prava koja domaći ostvaruju samo s godinama službe. Sjednem naprijed pošto rasprava traje već 10 minuta, da bi se vozili do nekog hotela cca. 250 metara dalje! Formalisti pa to ti je....



Nazad na priču o hramu i muzeju. M
itsubishi A6M - 0, poznatiji po nadimku Zerosen ili samo Zero. Japanci ga još zovi i Reisen (rei je druga rijec za 0). Lagan, pokretljiv, u početku rata je bio strah i trepet Pacifika, poslije su njegove slabosti dosle do izražaja i postajao je sve lakši plijen za poboljšane savezničke lovce. Što se tiče njegovih osobina, uticaja na rat na Pacifiku i razvoj aviona uopšte, neću da trošim riječi, drugi kompetentniji od mene su već dali svoj sud. Ali stvarno je lijepa letjelica, to moram da kažem.

Slika pored je spomenik kamikaze pilotima, urezani natpis kaže "tokkou yuushi no zou (statua heroja jedinice za specijane napade)", zvaničnog naziva kamikaze jedinica. Inače, kamikaze su se pred polazak u akciju pozdravljali rječima "Vidimo se u Yasukuni hramu!"......

Kod fotografisanja ove 'tič'ce sam bio poprilično popreko gledan od strane nekih Japanskih redarki koje su tražile da platim kartu za ulaz u muzej, a ja se pravio da sam glupi stranac-turista i da ih ne razumijem, što im se desava 1000 puta dnevno, pa mi je prošlo.



Najgluplje je sto je Zero izložen u predvorju muzeja, ne u ogradjenom dijelu za koji ti treba karta, ali oni guraju svoju priču svakako.








Ako vam nestane filma u aparatu, tu je naravno vending i za to. Robica - jednokratni aparati, filmovi i baterije. Već sam pričao o vendinzima, ovaj nisam postavljao na blog do sada, a evo da se vidi da se i to može kupiti na ulici, uglavnom oko turističkih atrakcija. Nisam imao vremena da prodjem kroz cijeli Yushukan muzej, ali planiram da se vratim na malo obimnije razgledanje kad se potrefi prilika. S
ljedećeg proljeća vjerovatno....

::: back TO top :::

4 Comments:

dok said...

Lik u aleji mi lici na bivseg kanadskog premijera Pola Martina ali to sigurno nije to (trazim pomoc publike!). A krst na avionu se vidi iz aviona!

Vesna said...

Kod nas nema vendinga,samo toceno. Razumije se :))
Kad dodjes,ima da te gotivimo!

R said...

Pomoc publike je potrebna, nije Kanadjanin. Posto je neko ulozi kviska, reci cemo da pogledate naziv fotke.

Dobrodosli u RS, check!

Ali razocaran sam, ima jos i jos, a niko ne javlja....

A bas je ocito....

dok said...

"Autoprevoz" na autobusu (nektar je vec provaljeno by Vesna)
ne znam kako sam to promasio prvi put..
A ko je Paddy? Ne bih znao kazti

 
Back To Top