Kyoto i Nara, ljubav stara

Ovo "ljubav stara" sam dodao u naslov bez nekog razloga, valjda se jutros osjećam nešto epsko-poetično, ko će ga znati....


Uglavnom, otišli smo u posjetu drugarima u Kyoto, sada već davno na proljeće. Meni drugi put, ali za ostale članove bande prvi susret sa ovim pomalo toplijim gradom. Pri tome, ne mislim na temperaturu, već na neki opšti utisak o cijelom gradu i ljudima, Tokyo je ipak malo zabetoniraniji i hladniji....

Ovaj put smo išli sa Andrejem, tako da smo morali ograničiti broj mjesta koje želimo obići, pa smo se odlučili za nekoliko najbitnijih hramova. Naravno, Kinkakuji - Zlatni hram - je opet bio grandiozan, možda najspektakularniji kadar Japana u mojim očima...


Ali to je već viđeno, daj nešto novo, tako da smo otišli u Fušimi Inari, hram koji je poznat po svojim torijima, narandžastim kapijama koje od donjeg hrama vijugaju kroz šumu uzbrdo do hrpe manjih hramova. Torija ima ko zna koliko, možda par hiljada i fotografije sa ovog mjesta su zbog kontrasta narandžastih kapija i mračne šume jednostavno rečeno nestvarne, a nestvaran je i broj komaraca koji te napadne u ovoj šumi. Sa strane par simbola koje maltene stalno srećemo po hramovima, ne znam tačne opise šta koji znači osim da je ovaj najgornji ujedno i carski pečat, predstavlja cvijet hrizanteme sa 16 latica, nalazi se i na grbu Japana, pasošima...


Obišli smo i Ryoan-đi sa svojom kamenom baštom, već viđeno na blogu, ali evo opet nečeg novog, Kiyomizudera, stari drveni hram u na brdu iznad grada poznat po svom izvoru svete vode. Sama građevina je već atrakcija, jako velika a sva na drvenim stubovima, ko zna koliko starim. Tu smo i klopali i malo se provrtili po okolini, kad smo već došli tu. Sve odiše nekom starinom, umirujuće djeluje....


Otprilike u obilasku tog hrama i okoline nam je i prošao prvi dan, ali kakav bi to bio dan kad ne bi imao svoj biser! Imaju i Japanci svoje Međugorje, pogledajte sliku dole. Ova kafana dole je našla sjajan način da popravi posao. Kao što i piše, ljudi prave kafu sa svetom vodom, navali narode! Kakva prevara, sjajni su...


To je bio kraj turističkog dana i ostatak smo proveli sa našim predivnim domaćinima u kafi, glukozi i besjedi....

Ujutru smo se prosetali po nasem kraju, otisli ponovo do zlatnog hrama, poslije njega do Ryoan-đija, hrama sa čuvenom kamenom baštom, a na kraju smo stigli i do pomenutog Fušimi Inari hrama....


E, to je posebna priča. Hiljade torija vijugaju kroz šumu kao da je neko naredao džinovske naradžaste domine i samo čeka da obori prvu. Toriji se na nekim mjestima rascijepe u dvije zasebne staze samo da bi se opet sjedinili malo dalje.

Boje su nesvakidašnje, neki su malo natruli pa ih majstori mijenjaju, neki su svježe ofarbani, povremeno se vijjugajući kroz šumu izbije na neku čistinu na kojoj je hram, pa onda opet u sumrak šume na milost i nemilost komaraca. Sve u svemu, nevjerovatan doživljaj, ostali smo očarani....


Sljedeći dan smo se otisnuli niz prugu do Nare, grada koji je osamdesetak godina bio prestonica Japana. Pola grada je pod zaštitom UN-a kao objekti svjetske kulturne baštine, a tu se nalazi i najveća drvana građevina na svijetu, Todaiji hram. Sam hram je stvarno impozantan, pogotovo kad znamo da je sav od drveta, jaaako star (gradnja počela 743 godine), a statua Budhe unutra, visoka 15 metara i teska 500 tona! Šta reći, mi sve što napravimo uništimo uglavnom u istom stoljeću...

Šta reći nego respekt!


U hramu je jedan od nosećih stubova šupalj i kroz rupu po predanju može da se provuče samo ko je bez grijeha....a ja baš to jutro zamezio neke masne slan'ne i zalio pivom....
Uglavnom, zaglavio sam se, možda sam i mogao proći da me Veri malo povukla za ruke, ali mi bilo glupo, a i opasno bi zgulio rebra, i ovako su mi stradala.

Smiješno je bilo gledati kako neki Japanac ne može da se provuče pa ga drug nimalo nježno čupa za ruke i na jedvite jade ovaj se provlači.

Znači li to da je bez grijeha ko može izdržati bol ili ko ima druga da mu iščaši rame? Andrej nije imao tih problema i pošto je vidio da je zanimljivo, provlačio se svako 2 minuta dok smo se mi izvinjavali narodu koji strpljivo čeka da vidi je li grešan...


Napokon da pomenem glavnu atrakciju Nare. Mit kaže da je jedno božanstvo ujahalo u tada novoproglašenu prestonicu da bi ga čuvalo. Od tada su tio sveti jeleni oslobođeni lovaca, gulaša, pušnice i svih ovozemaljskih briga, sve im je po gradu dozvoljeno, šetaju, jedu i kenjaju gdje hoće (sad znam kako je nastala ona američka "Holly shit!"), i maltretiraju domaće izdajnike i turiste do mile volje. Turisti su im najdraža meta pošto ovi pošto-poto žele da ih nahrane sembe krekerima koji se prodaju na svakom ćošku. Kako ovo znam? Pa jednostavno, mi smo jedni od tih glupih debelih zapadnjaka koji tove te poodrasle pacove.

Zašto to, ne znam, možda to ima neke veze sa dječijom serijom "Jelenko" koja je svima iz bivše SFRJ rođenim prije osamdesetih prirasla za srce. Još se sjećam pokojnog Miloša Kandića koji je glumio lovokradicu...uh, kako i dan danas mrzim taj lik, kao da ne znam da je čovjek samo bio glumac koji je radio svoj posao....


Šta ti je komunistička propaganda u kojoj lovokradica predstavlja truli i pohlepni zapadnjački kapitalizam, a lugar milog i dragog druga iz komiteta koji ne da domaću životinju...


Uglavnom, evo par video-zapisa o našim peripetijama sa pomenutim nesitima, kad nas ne pojedoše....



Toliko za sada iz Kyota i Nare, ne znam da li ćemo ponovo do tamo ići, vjerovatno ne, ali će mi sigurno ostati u sjećanju kao Japan u najizvornijem mogućem svijetlu, mističan .

::: back TO top :::