Izbori

Prije nekog vremena su se ovdje održavali nekakvi izbori, dva puta. Divna prilika da se uvjerim kako je moguće da takav događaj prođe bez ikakvih teških riječi, podvala, optuživanja, hvatanja naroda na patetiku, mitinga na kojim se polugladni penzioneri pale na neku socijalnu/nacionalističku/ostalu šuplju i onda se potuku, zaboravljajući da ih ta šuplja ustvari ne zanima i da su došli samo zato što je organizator mitinga obećao ispeći bika i dotjerati cisternu Nektara (ili pun sto salame i suvog mesa u slučaju Ranka Bakića i njegove stranke).



Dakle, ovdje su izbori toliko nevažna stvar, da ne mogu još da dođem sebi, a kao i sve u ovoj državi, čitav tok svega vezanog za izbore je (ne)propisan nekim unutrašnjim i nama neshvatljivim pravilima, običajima i nevidljivim folklorom koje mi kao stranci jednostavno ne kontamo.


Ali, počeću ispočetka. Prvo postave drvene privremene panele na kojima su ispisane informacije o kojim se izborima radi, kad se glasa, ali što nas je najviše oduševilo, panel je išpartan i polja su označena brojevima, tako da određeni kandidat ima tačno propisan prostor u koji može da zalijepi svoj plakat. Ni veći ni manji. Kakav izum, a? Toliko bolje od plakata okačenih na saobraćajni znak preko ograničenja brzine ili znaka STOP, na fasadu zgrade, zakucane u drveće i ostalih marifetluka koje smo viđali kući.


A i plakate ne vješaju mjesecima unaprijed, čitava kampanja traje 7 dana. Otprilike u nedjelju se postavljaju paneli, plakati se kače od ponedjeljka ujutru, kampanja traje kroz tu sedmicu i u sljedeću nedjelju se glasa kad i paneli nestaju. Jako kulturno.



Kampanja je priča za sebe. Rekao sam da postoji čitav folklor koji okružuje izbore, dio njega su i bijele rukavice. Iz nepoznatih razloga (možda ljubav prema Mikiju Mausu, ne znam), od kandidata i njegovih promotera se očekuje da nose bijele rukavice, i to svi listom rade. Propovijedaju dok se vozaju uokolo u mini autima ili kombijima (Japanci imaju posebnu klasu automobila K-car, ali pošto planiram da tome posvetim jedan post, neću sad o njima, sve što treba da znate za sad da su to oni uski minijaturni autići koji se prže po Aziji, nekih ima i kod nas).




Jedina podudarnost sa Balkanskim izbornim navikama je da su zvučnici na tim autićima koji kruže jako bučni. Nesnosno! Preko njih kandidat ili njegovi promoteri drobe i balegaju jedno te isto, otprilike ovako nešto: "Dodik! Mile Dodik! Glasajte za Milu Dodika! Dodik Mile! Mile!" i vrte tu istu pokvarenu ploču ukrug po cijeli dan. Pomalo podsjeća na onu Rambovu pjesmu za Nazifa Gljivu sa izbora iz 1990.




Još nešto, oni imaju neke političke pjesme koje su identične našim vojnim marševima iz komunizma, ma grozno zvuče. Neki i to puštaju. Pošto živimo jako blizu stanice, centra zbivanja u njihovim gradovima, ovi zvučnici su nam poprilično išli na ganglije, budili dijete, itd, i tako dva puta po punu sedmicu.



A onda se zaustave ispred stanice, iz kombija isfuraju merdevinice, kandidat se popne na kombi i počne da izlaže. I onda opet iznenađenje! On izlaže, i izlaže, a niko ga ne sluša! Narod žuri kući, svojim poslom, niko da se zaustavi i sasluša šta kaže brko, kad će bolje sutra. Možda zato što je kod njih bolje sutra odavno tu. I juče je ovdje bilo bolje sutra. I prije 20 godina je bilo tu. I ne ide nigdje....



Plakati su priča za sebe. Većina kandidata pokušava da izgleda ozbiljno, ali ima i par bisera koji nisu postavili svoju sliku već ili karikaturu ili su u nekoj uniformi i hvataju narod na emocije. Vidite na slikama da pokušavaju da prođu u uniformi poštara, lokalnog bejzbol tima, a i karikature su jake.







Uniforma je boljka Japanaca, ovdje đedovi koji parkiraju bicikle imaju posebnu uniformu, svaka iole bitna zgrada ima čovjeka u uniformi ispred da pomaže u parkiranju i daje informacije. Neke od tih uniformi se ne bi postidile ni prosječnog Afričkog ili Latinomeričkog generalisimusa-pučiste, mada nisu sve tako kićevne.



























Neki od kandidata su me manje ili više podsjetili na neke likove iz našeg okruženja:

-pokojnog Jožu iz Zagorja na povratku sa safarija;

-onog čiraša Tomislava Čolovića a. k. a. Malog Mrava, sve sa mikrofonom;

-Šabana Šaulića iz mlađih dana sa omota albuma "Ponovo smo na početku sreće" iz 1980. (frizura);









-Nekoga od starijih narodnjaka ne mogu skontati koga. Možda Serbezovskog (pogled i osmjeh), samo ovaj manje pečen.









Toliko o izborima. Ima šta da se nauči od njih. Ali, na Balkanu je vrijeme stalo još davno, i ne misli ubrzavati.Za kraj, evo i jedne mlađahne kandidatkinje, da malo razvodni mušku dominaciju. Mišljenja sam da svi mladi ljudi ispod 35 koji se bave politikom samo traže 'leba bez motike, ali kod njih su vrijednosti drugačije, tako da ne znam šta bih rekao za gospođu, sem da je definitivno najslađa na panou (ima moj glas)...

::: back TO top :::