Pite, tepsije i ostalo

Čitam jutros novine i u njima vijest kako su preko noći vandali polomili 13 sadnica javora i platana u samom centru grada, ali me još više šokirala vijest kako su prije nekog vremena neka "NN lica" u jednoj noći polomila 77 sadnica na istočnom tranzitu. Policija je, kao i obično, "obavila određene radnje i postupke na pronalaženju i kažnjavanju ovih NN lica" i truć-truć, bla-bla...

Zamezio vuk magarca...

Nemam pojma o kolikoj šteti se radi, pretpostavljam ne maloj, pa me zanima zašto mi, kao društvo, ostavljamo prostora budalama da nam troše pare i živce. Izložio sam problem, hajde da pređemo na predloženo rješenje...


Kad se na našoj stanici u Ichikawi završavala nova poslovna zgrada, fotografisao sam ovaj prizor, poprilično čest u Japanu, građevinari u unaprijed pripremljenu rupu polažu već odraslo stablo, visine bar 7-8 metara, dovoljno debelo da mu nijedan vandal ne može ništa bez prijateljica koje se odazivaju na prezimena Stihl i Husqvarna.

Pouzdano znam da i kod nas postoje mašine koje mogu da ovako izvade cijelo drvo sve sa korijenom. U čemu je onda problem, pretpostavljam da će neko reći cijena. I sigurno da je ovakav način uređenja grada skup, nekoliko puta skuplji nego posaditi mlado drvo i moliti se Bogu narednih nekoliko godina dok ono ne poraste dovoljno da ga se ne može uništiti. Sve to stoji, ali ima i ona naša izreka, skuplja pita nego tepsija....

Recite mi, da li bi se isplatilo više skuplje, a trajno rješenje ili jeftinije, ali rizično? Ja sam za ovo prvo. Pogotovo što smo se uvjerili da ovo drugo ne funkcioniše. Ja bih rekao da se kod onih koji o ovome odlučuju primjenjuje jedna druga deviza, skuplja pita nego xxxx (gdje je xxxx naša pogrdna riječ koja počinje ne k, a završava na ita). Jer ipak, kad se sadi drvored, i za taj isti izda tender za nabavku mladica, pa drugi da se izabere izvođač radova, itd, pa se drvored uništi, pa se ponovo sadi i cijela procedura ponavlja unedogled, eto prilike za korupciju...

Sreća pa mi nismo skloni korupciji...