Sokolov greben

Sa svim misićima u zarđalom stanju (osim onima kojim nosimo Andreja), odlučimo se za očajničke korake. Počećemo sa nečim što se nekada zvalo šetnja, a sad se, da bi zvučalo opasnije, teže, više avanturistički, zove hajking. Šta ćeš, ne valja nam naš jezik, pa moramo da se grebemo o engleski, ali i Japanci, a vjerujem i mnogi drugi narodi, to isto rade, pa nema šta da se bunimo. Ima takvih primjera još.

Nekada se spuštalo na kamionskim gumama niz Vrbas. Sad je to sport i zove se rafting. Jedan prijatelj koji će se sam prepoznati i moja malenkost su prije par godina imali ideju da nađu školjku od "stojadina", okrenu je naopako, zadihtuju sve rupe na njoj nekim silikonima i spuštaju se niz kanjon Vrbasa. Kontemplirali smo da to proglasimo sportom koji bi zvali "dufting". Ništa nismo sproveli u djelo, ali i dalje mislim da je ideja sjajna.
Uglavnom, odlučimo da odemo do granica Tokyo prefekture na zapad i da se popnemo na planinu Takao, ime nimalo inventivno na Japanskom znači Visoki Greben. Znači, pođemo mi pošteni na taj visok greben, kako čemo se vratiti, ne zna se. Planina je, po definiciji koje se sjećam tamo negdje iz magle drugog-trećeg osnovne, svako uzvišenje preko 500 metara. Naš "sokolov greben" ih je skupio 599, tako da možete da zamislite kakva je to "surova" gora, nekih 200 metara viša od Šehitluka.
Početak uspona je bio stvarno težak, mi bez kondicije, a "obala" strma. Da ne zaboravim, dogore je skoro cijelim putem asfalt, tako da ne mislite da su nam trebali konopci ili štap. Lagana šetnja, samo napornija jer gudimo uzbrdo. Poslije, kad smo se malo navikli na napor, bilo lakše. Okolo je bilo snijega koji je padao dan prije našeg osvajanja vrha, ali ništa značajno. Na pola puta naletimo na nekakav Monkey park (ovo namjerno pišem na engleskom jer bi "majmunski park" stvaaarno zvučalo preglupo), pa uđemo da se koji put nasmijemo. Majmuni i njihove majmunarije, tuče, ganjanja su uvijek zanimljivi, pa što da ne, taman bilo vrijeme hranjenja pa je svega toga bilo napretek.

Najjači je bio mudri majmun (mudri majmun - sjajan oksimoron, briljiram u 4 ujutru) koji je sve vrijeme hranjenja filozofski mirno stajao na nekom stubu i posmatrao ostale kako se glože za neko zrnevlje koga ionako ima više nego dovoljno za sve, kako se ispostavilo na kraju. Poslije je sišao i lagano ručao, ma gospodin majmun (opaaaa, još jedan oksimoron, već pola pet)....


Odmah iza majmunića je naišao vidikovac s kojeg se cijeli Tokyo, Yokohama, Čiba, Kawasaki, cijeli region, vidi kao na dlanu. Nekih tridesetak miliona ljudi tu živi, više nego cijela bivša Juga. Napravimo grešku i ne slikamo prizor planirajući da ćemo se vraćati istim putem. Šteta.


Uglavnom, nastavimo prema vrhu do kojeg ima još možda 100 metara i ubrzo nailaze hramovi kojih ovdje ima puno. Najstariji je napravljen oko 700 i neke naše ere, prilično spektakularan. Do njega se stiže stazom koja u dužini od nekih stotinjak metara ima ove letve na kojima su, ako sam dobro shvatio, imena porodica koje su darovale hram. Pred prvim hramom su

dvije statue tengua, Japanskog mitskog šumskog bića koje je u ranom budizmu imalo negativnu ulogu razaračkog demona i vijesnika rata, ali je kasnije ta uloga prerasla u zaštitnika planina i šuma (mada se i dalje smatra opasnim, zato i takav opak izgled i demonolike crvene oči). Iako je posudio ime od kineskog psa-demona, u Japanu je prvobitno zamišljan kao ptica grabljivica, tako da puno statua ima i ptičje i ljudske karakteristike. Rani tengui su imali kljun koji je kasnije zamjenjen izrazito dugim nosom, a povezivani su sa sugendoom, drevnom Japanskom asketskom religijom, mješavinom ranog šintuizma, budizma i narodnih animističkih vjerovanja.



















Na glavnom hramu koji se zove Yakuoin, nalazi se još jedna velika maska tengua, ali i fantastične raznobojne rezbarije. Kad znaš da je to sve staro više od 1000 godina, izgledaju impresivno, naročito fasada i ovaj pticoliki tengu. Vidjeli smo u Nikku slične rezbarije, kao i u skoro svakom Japanskom hramu, ali ove su jedne od najboljih. Penjući se ovih posljednjih stotinjak metara, svakih par sekudni odjekne neka tutnjava, kao da negdje u daljini grmi. Na prvi mah smo mislili da stvarno grmi, ali sa uzvišenja na kojem je Yakuoin smo shvatili da je to Japanski taiko bubanj iz obližnjeg hrama kojeg, uz molitvu, jedan od sveštenika svako malo opali. Po bubnju. Zvuči pomalo sablasno dok bazaš kroz neku šumetinu, ali savladali smo strah i došli do vrha.
Na vrhu postoji i prodavnica, restoran, nekoliko vending mašina i stolova, sve više liči na izletište nego vjetroviti vrh planine, pa nam niko ne može prebacivati što nismo imali zastavu da je pobodemo. Na naše razočarenje, Fuji se nije vidio od oblaka, pa je fotografisanje propalo...
Nema veze, idemo dalje. Da bi stigli u podnožje, postoji 6 ruta, a mi se odlučimo za najtežu - broj 6 koji prolazi pored nekakvih Biwa vodopada. Težak promašaj, vodopad je visok nekih 3 metra i više izgleda kao hidrant koji su vatrogasci slučajno ostaviliu otvoren. Toliko smo se razočarali da smo samo prošli pored njega i nastavili silaženje maltene bez zaustavljanja.

Sve us svemu, pored tog što smo silazeći kozjom stazom (umjesto da idemo putem) smočili noge, vidjeli vodopad-zametak i rizikovali klizanje u jarak od tridesetak metara, bilo nam je drago što smo odabrali taj put jer smo se napokon osjetili nekako pomalo avanturistički. Te šume su poznate po letećim vjevericama kojih ima u Japanu, pa smo zvjerlali u krošnje usput, ali njih ni za lijeka. Ipak smo imali priliku da vidimo neku malo drugačiju prirodu od naše, pa nam i radi toga nije krivo. Pred dolazak na stanicu stoji i spomenik letećoj vjeverici, ali i ovaj skup jizo statua, nije baš rijedak prizor u Japanu, ali je fotka ispala dobro...

Sve u svemu, drugi put idemo žičarom do pola puta....

::: back TO top :::