Sa svim misićima u zarđalom stanju (osim onima kojim nosimo Andreja), odlučimo se za očajničke korake. Počećemo sa nečim što se nekada zvalo šetnja, a sad se, da bi zvučalo opasnije, teže, više avanturistički, zove hajking. Šta ćeš, ne valja nam naš jezik, pa moramo da se grebemo o engleski, ali i Japanci, a vjerujem i mnogi drugi narodi, to isto rade, pa nema šta da se bunimo. Ima takvih primjera još.
Nekada se spuštalo na kamionskim gumama niz Vrbas. Sad je to sport i zove se rafting. Jedan prijatelj koji će se sam prepoznati i moja malenkost su prije par godina imali ideju da nađu školjku od "stojadina", okrenu je naopako, zadihtuju sve rupe na njoj nekim silikonima i spuštaju se niz kanjon Vrbasa. Kontemplirali smo da to proglasimo sportom koji bi zvali "dufting". Ništa nismo sproveli u djelo, ali i dalje mislim da je ideja sjajna.
Uglavnom, odlučimo da odemo do granica Tokyo prefekture na zapad i da se popnemo na planinu Takao, ime nimalo inventivno na Japanskom znači Visoki Greben. Znači, pođemo mi pošteni na taj visok greben, kako čemo se vratiti, ne zna se. Planina je, po definiciji koje se sjećam tamo negdje iz magle drugog-trećeg osnovne, svako uzvišenje preko 500 metara. Naš "sokolov greben" ih je skupio 599, tako da možete da zamislite kakva je to "surova" gora, nekih 200 metara viša od Šehitluka.
Početak uspona je bio stvarno težak, mi bez kondicije, a "obala" strma. Da ne zaboravim, dogore je skoro cijelim putem asfalt, tako da ne mislite da su nam trebali konopci ili štap. Lagana šetnja, samo napornija jer gudimo uzbrdo. Poslije, kad smo se malo navikli na napor, bilo lakše. Okolo je bilo snijega koji je padao dan prije našeg osvajanja vrha, ali ništa značajno. Na pola puta naletimo na nekakav Monkey park (ovo namjerno pišem na engleskom jer bi "majmunski park" stvaaarno zvučalo preglupo), pa uđemo da se koji put nasmijemo. Majmuni i njihove majmunarije, tuče, ganjanja su uvijek zanimljivi, pa što da ne, taman bilo vrijeme hranjenja pa je svega toga bilo napretek.
Najjači je bio mudri majmun (mudri majmun - sjajan oksimoron, briljiram u 4 ujutru) koji je sve vrijeme hranjenja filozofski mirno stajao na nekom stubu i posmatrao ostale kako se glože za neko zrnevlje koga ionako ima više nego dovoljno za sve, kako se ispostavilo na kraju. Poslije je sišao i lagano ručao, ma gospodin majmun (opaaaa, još jedan oksimoron, već pola pet)....
Odmah iza majmunića je naišao vidikovac s kojeg se cijeli Tokyo, Yokohama, Čiba, Kawasaki, cijeli region, vidi kao na dlanu. Nekih tridesetak miliona ljudi tu živi, više nego cijela bivša Juga. Napravimo grešku i ne slikamo prizor planirajući da ćemo se vraćati istim putem. Šteta.
Uglavnom, nastavimo prema vrhu do kojeg ima još možda 100 metara i ubrzo nailaze hramovi kojih ovdje ima puno. Najstariji je napravljen oko 700 i neke naše ere, prilično spektakularan. Do njega se stiže stazom koja u dužini od nekih stotinjak metara ima ove letve na kojima su, ako sam dobro shvatio, imena porodica koje su darovale hram. Pred prvim hramom su
dvije statue tengua, Japanskog mitskog šumskog bića koje je u ranom budizmu imalo negativnu ulogu razaračkog demona i vijesnika rata, ali je kasnije ta uloga prerasla u zaštitnika planina i šuma (mada se i dalje smatra opasnim, zato i takav opak izgled i demonolike crvene oči). Iako je posudio ime od kineskog psa-demona, u Japanu je prvobitno zamišljan kao ptica grabljivica, tako da puno statua ima i ptičje i ljudske karakteristike. Rani tengui su imali kljun koji je kasnije zamjenjen izrazito dugim nosom, a povezivani su sa sugendoom, drevnom Japanskom asketskom religijom, mješavinom ranog šintuizma, budizma i narodnih animističkih vjerovanja.
Na glavnom hramu koji se zove Yakuoin, nalazi se još jedna velika maska tengua, ali i fantastične raznobojne rezbarije. Kad znaš da je to sve staro više od 1000 godina, izgledaju impresivno, naročito fasada i ovaj pticoliki tengu. Vidjeli smo u Nikku slične rezbarije, kao i u skoro svakom Japanskom hramu, ali ove su jedne od najboljih. Penjući se ovih posljednjih stotinjak metara, svakih par sekudni odjekne neka tutnjava, kao da negdje u daljini grmi. Na prvi mah smo mislili da stvarno grmi, ali sa uzvišenja na kojem je Yakuoin smo shvatili da je to Japanski taiko bubanj iz obližnjeg hrama kojeg, uz molitvu, jedan od sveštenika svako malo opali. Po bubnju. Zvuči pomalo sablasno dok bazaš kroz neku šumetinu, ali savladali smo strah i došli do vrha.
Na vrhu postoji i prodavnica, restoran, nekoliko vending mašina i stolova, sve više liči na izletište nego vjetroviti vrh planine, pa nam niko ne može prebacivati što nismo imali zastavu da je pobodemo. Na naše razočarenje, Fuji se nije vidio od oblaka, pa je fotografisanje propalo...
Nema veze, idemo dalje. Da bi stigli u podnožje, postoji 6 ruta, a mi se odlučimo za najtežu - broj 6 koji prolazi pored nekakvih Biwa vodopada. Težak promašaj, vodopad je visok nekih 3 metra i više izgleda kao hidrant koji su vatrogasci slučajno ostaviliu otvoren. Toliko smo se razočarali da smo samo prošli pored njega i nastavili silaženje maltene bez zaustavljanja.
Sve us svemu, pored tog što smo silazeći kozjom stazom (umjesto da idemo putem) smočili noge, vidjeli vodopad-zametak i rizikovali klizanje u jarak od tridesetak metara, bilo nam je drago što smo odabrali taj put jer smo se napokon osjetili nekako pomalo avanturistički. Te šume su poznate po letećim vjevericama kojih ima u Japanu, pa smo zvjerlali u krošnje usput, ali njih ni za lijeka. Ipak smo imali priliku da vidimo neku malo drugačiju prirodu od naše, pa nam i radi toga nije krivo. Pred dolazak na stanicu stoji i spomenik letećoj vjeverici, ali i ovaj skup jizo statua, nije baš rijedak prizor u Japanu, ali je fotka ispala dobro...
Sve u svemu, drugi put idemo žičarom do pola puta....
Sokolov greben
Ćeraćemo se još-Azija
Ne treba biti Nobelovac da se primjeti da mi sa prostora bivše SFRJ opravdano smatramo sebe narodima koji imaju puno neriješenih stavki iz naše malo je reći komplikovane istorije, i starije i novije. Višestruki nazivi gradova i ostalih toponima, izmišljene riječi i jezička pravila samo da bi jezik koji koristimo što više razlikovao od samog sebe, nijanse u korištenju imena, i mnogo primjera koji mi sada ne padaju na pamet, sve to doprinosi tome da sami sebe vidimo kao "najgore, najluđe" na svijetu koji nikako ne mogu da otresu te svoje istorijske nijanse. Naši Jovani i Ivani, Uskoplja, Kneževa i Vakufi, brifinzi, izvještaji i izvješća. Ima toga još. Nama koji smo navikli na takve razlike je to sve normalno, ali onda dođe otrežnjenje u vidu nekog, na primjer, anglosaksonskog lingvističara koji će za sve naše jezike potpuno politički nekorektno reći "...fu**in' Serbo-Croatian".
Ali nismo mi najgori. Ima i gorih, samo mi ne znamo za njih i njihove slične probleme. Da elaboriram: za one koji ne znaju iz prethodnih postova, radim u firmi koja se bavi meteorologijom u vazduhoplovnom odjeljenju i jedan od glavnih klijenata nam je jedna korejska avio-kompanija. Kad sam tek počeo trening za jutarnji meteo-brifing sa njima, dobro proučim mapu okoline, Japan, Korea, Kina, njihove rijeke, mora, planine, regioni, gradovi, čisto da znam o čemu pričam i kako se šta zove.
Karta koju sam proučavao je relativno nepristrasne engleske proizvodnje. Za vrijeme jednog od prvih sesija, pričam ja svoje o nekom tajfunu i pominjem more koje se po karti koju sam gledao zove Sea of Japan, Japansko more. Odjednom vidim na svom ekranu da se Koreanci nešto meškolje i domunđavaju (brifing se drži preko video-konferecijske veze), a i moji meteorolozi iza mene. Naravno, nemam pojma šta, ali nešto se dešava.
Po završenom brifingu, šefica mojih meteorologa mi se izvini (japanska posla) i zamoli da u budućnosti u komunikaciji sa Koreancima koristim korejsko ime za isto more - East sea, Istočno more, jer Koreanci zbog njihovih otvorenih pitanja sa Japancima, zaostalih još iz drugog svjetskog rata, ne vole kad se koristi Japansko, ali i međunarodno priznato ime tog mora. Naime, na konferenciji UN-a o standardizaciji geografskih imena 2007. potvrđeno je da se more zove Japanskim uprkos više ili manje argumentovanim protestima predstavnika obadvije Koreje.
Kakva apsurdna situacija, ja, stranac za sve strane u tom imeniteljskom sukobu, ispravljam krive Drine po Aziji. Kao da mi nije dosta naših...
A onda je postalo još gore. Prvo je prije nekoliko dana šefica iz te kompanije pisala mom kolegi i zamolila ga da njenom u komunikaciji ne dodaje japanski sufiks "san" što odgovara našem oslovljavanju nekoga sa gospodine/gospođo/gospođice, već da koristi englesko Ms.+ime. Tome nismo puno pridavali pažnju, a onda je danas stigao imejl od jedne druge koreanke s kojom radimo sa istim zahtjevom (gore, samo su imena precrnjena da ne bi dobio otkaz, i ovo je previše). Ovaj put ona otvoreno kaže kako to smeta nekim njenim kolegama jer im njeno ime zvuči japanski!
Grozno, ime joj zvuči previše japanski. Čuo sam od nekih Amera s kojim radim da Koreance zovu "Francuzi istoka" jer su, navodno, kao i Francuzi, čudni, drugačiji, superponosni na sve što je korejsko. Ni to no puno ne bendam jer su u pitanje obične kulturološke razlike, a da ne pomenem kako sam sve čuo od Amera čije mišljenje cijenim koliko i pregaženu balegu utorkom (veze).
Tako da se da pretpostaviti da svaki dio svijeta ima slične probleme, samo mi za njih ne znamo, pa sebi odmah lijepimo kojekakve atribute. Izvinjavam se ako sam u ovom postu zvučao kao neki promašeni jugonostalgičar, što nisam, niti propagiram nikakvo ponovno balkansko ujedinjavanje. To se već dva puta u dva rata završilo potocima krvi za samo 50 godina, tako da treći pokušaj nikome pametnom ne treba. Nikada, neka svakome svoja avlija. Namjera mi je bila da pokušam da ukažem na svu glupost ovakvih umjetnih i lažno-patriotskih podjela. Kao da će se neko osjećati manje Ferengi a više Klingonac ako koristi neku klingonsku riječ. Ne vjerujem da sam ovim išta promijenio u balkanskom Alfa kvadrantu, ali eto, skinuo to sebi sa duše, idemo dalje...
Kao što ste vidjeli na slici gore, Google igra na sigurnu kartu i za GoogleEarth koristi oba imena mora, što je sigurno, sigurno...
::: back TO top :::
Ninja's house
Post, naravno, nema veze sa nindžama, ali stoji činjenica da strance, kad je Japan u pitanju, veoma zanimaju nindže. Japanci na tu našu površnost prevrću očima, pravim herojima smatraju samuraje, Musašija, Nobunagu i ostale iz prve ekipe. Za njih je sama priča o nindžama toliko preglupa, oni su u njihovoj kulturi ubice bez časti, nešto što oni preziru do granica gađenja. Kao kad bi cijeli svijet o nama zanimao samo Vuk Branković pored živih istinskih heroja Crnog Georgija, kraljevića Marka, kosovske vojske i svih vojvoda iz Prvog svijetskog rata. Tako nešto.
Uglavnom, prije nekog vremena sam imao priliku opet posjetiti dvorac Čiba, vodio sam do tamo neke prijatelje (puno pozdrava za Kanadu). Dvorac je napravio Čibanosuke Tsunehige, osnivač Čiba klana, tamo nekad 1126, ali je originalna pagoda je uništena u međusobnim trvenjima unutar porodice još tamo 1400 i neke. Svaka sličnost sa balkanskom praksom da radi nekih 5 metara međe ubijete sikirom oca-brata-sina-strica je slučajna. Mnogo poslije, 1970. je napravljena armirano-betonska replika nedaleko od originalnih temelja. Na slici je oklop nekoga iz familije, na kacigi je zaštitni znak klana, polumjesec okrenut nagore...
U unutrašnjosti je smješteno nešto kao istorijski muzej grada, što u praksi znači da može da se vidi hrpa starog oružja, oklopa, umjetnina, starih rukopisa, keramike, kipova, ma svega ukratko. Pošto o ovom dorcu ne mogu da nađem puno podataka za pisanje, a imam dobih slika, izvinjavam se što će ovo biti više foto-post, ali kako je-tako je, pjevaj, sviraj, ne daj nikad na žiro-račun da ti plaćaju, samo na ruke....
Ostale slike sam postavio na www.flickr.com, pogledajte...
Svi samurajski oklopi imaju ovaj zaštitnik za lice, obično svi imaju brkove iznad, pa sam za kraj postavio sliku najbrke...
