Već duže vrijeme čuvam ovu temu za jedan malo duži i studiozniji post, pa evo ga sad. Harajuku je stanica u centru Tokija koja je otvorena 1906. i preživjela sve nedaće od tada uključujući i saveznička bombardovanja pred kraj rata koja su ubila više ljudi nego atomke u Hirošimi i Nagasakiju, tako da je sama zgrada već atrakcija.
Obližnji nadvožnjak preko pruge je u novije vrijeme postao okupljalište buntovnih tinejdžera i svih koji se tako osjećaju, a imaju potrebu da budu zapaženi. Ovo je fin način da se objasni da se ovdje skupljaju takve neopjevane budale da bi Merilin Menson ovdje prošao maltene nezapažen. Ne bi uopšte odskakao od mase. Evo malo slika da potkrijepe ove riječi.
Gven Stefani svukuda sa sobom vuče one četitri azijatkinje koje su joj, kako ih je ona sama nazvala, živi aksesori - Harajuku girls. Cijela ideja je nastala od njene oduševljenosti Harajukuom i Japanom uopšte, ali nije izgurala ideju do kraja.
Kad nije uspjela da nađe Japanke koje govore dovoljno dobar engleski (nikakvo čudo), zaposlila je 4 djevojke od kojih neke nisu ni Japanke, niti su iz Tokija (osim jedne). Bitno da su oči kose, a ostalo....
Kraj stanice se nalazi i Takešita dori, uska pretrpana ulica u kojoj ove individue (nemam boljeg imena) nalaze odjeću za sebe. Cure se uglavnom oblače u kako to zovu lolita-gothic stilu, tj. nešto između francuske sobarice i Doroti iz "Čarobnjaka iz (v)Oza". Muškarci (ako su to muškarci, gospođa u rozom na slici gore je trandža) su u raznim fazonima, mada su najupečatljiviji rokabiliji koji se okupljaju 50 metara dalje na ulazu u Jojogi park, najveći park u Tokyu. Oni se tu skupe vikendima, imaju svoj klub, Tokyo Rockabili Club, puštaju muziku iz pedestetih i plešu.
Ali taj ples.......
To je takvo nasumično gicanje i zabacivanje guzova po betonu da sam ubijeđen da se i oni sami sebi potajno smiju. Oko njih se okupi hrpa gledalaca koji manje ili više javno umiru od smijeha.
A povremeno naleti i ovakva budala. Ako malo bolje pogledate ovu sliku na kojoj sam uvećao detalje sa njega, primjetićete:
1) Glava lutke-hipika;
2) Šešir napravljen od lustera koji na sebi, između ostalog, ima i Pikaću iz pokemona;
3) Staklene kugle sa živim zlatnim ribicama koje su obješene o njegovu kosu iza ušiju;
4) Dvije šišarke koje su obješene oko vrata;
5) Grudi od novina ili nečega (opet sam fin, a što bi lanuo.....).
6) I još mnogo toga...
Moj idol! Nisam mogao odoliti i slikao sam se sa njim u istoj Roki Marćano pozi. U svoju odbranu bih pomenuo da je on prvi stao tako....
Onda smo ostavili ove šampione i otišli do obližnjeg hrama posvećenog možda najcjenjenijem japanskom caru Meiđiju i njegovoj ženi. On se smatra velikim prosvetiteljem i reformatorom koji je Japan izveo iz feudalizma i učinio modernom industrijskom zemljom. Zanimljivo je da se on i svi ostali japanski carevi za života zovu jednim imenom, a posthumno im se dodjeljuje drugo ime koje odgovara njegovoj vladavini. Tako Meiji znači "prosvjetitelj", a za života je bio car Mutsuhito. Spominjati ga danas pod tim imenom bi se smatralo nekulturnim. Najpoznatiji car iz vremena WWII Hirohito je sada poznat kao car Šova.
Hram je ogroman, nalazi se u jednoj od rijetkih oaza prirode u gradu, okružen visokim drvećem i tišinom, tačnije oko 120,000 stabala koje su donirali ljudi iz svih krajeva Japana. Na ulazu je postavljen ogromni drveni tori, kapija hrama, a poslije toga nailaziš na ovu šarenu burad. Ona su donacije vjernika hramu, svako ukrasi svoje bure i napiše ime svoje porodice, a onda se burad iz zahvalnosti izlože da se vidi ko je doprinijeo izgradnji, nešto kao naši ktitori.
Ovdje smo potrefili nekoliko vjenčanja, foto-sesija poslije vjenčanja i jednog običaja koji se tiče djece. Kad dijete napuni 3 (ne znam baš je li tačno 3 pošto ima i starije djece), obuku ga u kimono ili zapadnjačko odijelo i odvedu u hram na molitvu.
Prije toga ga odvedu kod profi-fotografa na slikanje. Hram je sastavljen iz utrašnjeg i vanjskog dvorišta, s tim što se u unutrašnje ne može ući, već samo doći do ulaza gdje se ljudi mole.
Na slikama imate i mladence u tradicionalnoj svadbenoj odjeći (otvorite uvećanu sliku mlade, baš kao iz priče), cijelu svadbu kako poziraju za starinsku fotografiju i još par fotki na slične teme....
Bio fin dan, baš smo se nadisali svježeg vazduha i osunčali. A onda nazad u svakodnevnicu, smog i beton.....
Harajuku - sajam budala
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
5 Comments:
Na ovom blogu nema datuma, tako da ne znam da li se radi o "freskim" zapisima ili ne. Jedan mi drug poslao link, preletjeh pogledom i ovo mi sve probudi cudnovatu melanholiju. Ostane to u svakome ko jedan dio zivota provede u Japanu. Najmanje vremena provela sam u Tokiju, tako da su jos interesantnija ova opazanja. Nikada dosta japanskih cuda. Pohvale autoru. Inace, bacila sam pogled na dio o Pravoslavlju u Japanu - ja tu pricu najvise volim jer je za mene to cudesno iskustvo. Pravoslavlje postoji i zivi kao i drugdje. Moj zivot u Japanskoj crkvi bio je divan i cudesan. Toliko. Samo nastavite.
Dobrošla Irena. Ovo sa datumom ću da ispravim. Drago mi je da potvrđuješ neke stvari koje sam napisao u svojim komentarima. A i slažem se sa tobom za tvoj drugi komentar o seksualno devijantnom ponašanju kod Japanaca, ali ja moram da priznam da mi je namjera da ovim blogom ne kritikujem pretjerao svoje domaćine. Nije sad da umotavam stvari u šareni papir, ali neću ni da se pretvorim u jednog od onih stranaca koji pljuju po svemu što je japansko u svakoj prilici, a pritom ne mrdaju iz Tokya. I sama znaš da takvih ovdje ima dovoljno, siguran sam. Ostajem dobronamjeran i realan....
Pozdrav....
Hmmm,ne svidja mi se vrijedjanje "sajam "budala" "od nekoga ko vec dovoljno dugo zivi u japanu i ko moze da izbloguje ovoliko neverovatnih informacija.A da se pritom ne upita ko je taj cudnovat narod.U blogu za ps3 spominjes i sam kako su i mladi i stari otvoreni prema inovacijama.
A sad nalzis za skladno da ih nazivas budalama.Cudestan humor imas. A M.M. mi ne diraj to je novi John Lenon,samo sto se krije pod tonama makeupa da nebi skviknuo prije vremena.
Tek toliko o kritikama...morao sam.
Srdacan pozdrav od nepoznatog:
Putnika Namernika
@ Putnik Namernik
Nisam nikada ni rekao ni pomislio da su svi Japanci budale, cak stavise, ni svi klinci na Harajuku stanici nisu budale, ali je kolicina cudno obucenih i nasminkanih sa jos cudnijim ponasanjem na ovoj stanici puno veca nego drugdje po Tokyu. Citiracu sam sebe "Obližnji nadvožnjak preko pruge je u novije vrijeme postao okupljalište buntovnih tinejdžera i svih koji se tako osjećaju, a imaju potrebu da budu zapaženi. Ovo je fin način da se objasni da se ovdje skupljaju takve neopjevane budale...".
Zao mi je ako si ovo shvatio kao kritiku Japanaca, nije bila.
Heh drago mi je sto si odreagovao nego da si je bacio u recycling(thumb up).Jasno mi je od samog pocetka da tvoj blog biva isprican kao ilijada na balkanskom pan-izmu (tragi-komicno)ali eto naslo se nesto....
Zar to mjesto takodje nije, gdje se okupljaju mladi u odjeci svojih junaka iz video igara(gledao i citao o tome)Posto stoji da su oni kao jedni od najvecih gamera na planeti.Samo da ne spominjem igru Final Fantasy za kojom su ludi skroz na skroz!
Putnik Namjernik
Post a Comment