Što se nekad dobro jelo....

Ovdje se jedu jako čudne stvari, odmah da vam kažem.

Obična na suncu osušena lignja je omiljena dječija grickalica, kao i suvi račići i ono što bi mi nazvali giricama. Suši je super ukusan šta sve drugo može da se glocne, ali ovo što sam danas vidio prevazilazi sve. Skoro sam imao priliku da pokažem šta mi sve stomak može izdržati kad sam izašao sa nekom ekipom s posla u jedan Tajvanski restoran i pojeo trulo kuvano jaje. Ne zato što je ono slučajno stajalo pa ostarilo, počelo truliti, već zato što je to poslastica. Bilo je povuci-potegni, ja guram dole, pamet i stomak guraju nazad gore zajedno sa cijelom svojom sadržinom...


Ali, na muci se poznaju junaci, pa zar mi koji smo jeli IKAR konzerve i Danski feta sir koji nije kravu ni nacrtanu vidio da se predamo? Ma neeee, nikad!!!

Pojeo sam to jaje, danima se poslije osjećao čudno, mada mislim da je to uglavnom bila psiha. Teško je prihvatiti kao poslasticu nešto čiji ti se miris i okus gadio cijeli život....

Evo i slike da dokaže, ja i kolega Amer s posla gutamo ta jaja kod kojeg je bjelanjak dobio blago-govnastu boju, ali je proziran i pihtijast kao žele, a žumanjak je postao potpuno SMB-septička-zelen....

Ali da se vratimo na temu, tema naše današnje emisije je konjo....bukvalno...

Čitajući nešto na jednom sajtu pročitam da se ne toliko daleko od nas u Akihabari, dijelu grada u koji se ide u kupovinu elektronike, nalazi jedan restoran čije ime u prevodu znači čudni roštilj. I čudan je, odmah da vam kažem...

Prodaje se takojaki, kuglice od hobotnice, đumbira, rižinih mrvica i još nekih dodataka, samo što je hobotnica zamjenjena nečim egzotičnim. Riječ egzotično obuhvata krokodilov rep, kornjačevinu iz Plavog mora, gdje god da je to, kamilinu grbu (od prave dvogrbe kamile, ne one Čarlsove), pitona i još neke živuljke koju sa slike nisam uspio ni razlučiti šta je...

Ali prava "poslastica" stiže na kraju...

U istom restoranu možete pojesti i takojaki od pečenog konjskog penisa, koji se reklamira kao "preko 45 centimetara dug"!!!


Sjajno, zar ne, kakavo milo mjesto i kakvi divni ugostitelji...pravi domaćini...

Dokaz je ispod ovog teksta, pano ispred restorana koji slikama prikazuje meni...Obratiti pažnju na ovo 45cm....


Slike sam preuzeo bez saglasnosti domaćina, moram priznati, ali nešto mi se ne ide do tamo da to slikam. I ovo je dosta.... Cijeli dan se po firmi zezamo oko toga gdje ćemo na ručak, a mislim da će se trend nastaviti. Inače, obimniju reportažu o Akihabari ću jednom da sklopim, pa ćete vidjeti da svi oni frikovi koji ne odu za vikend u Harajuku, dodđu u Akibu, kako je staro ime tog dijela grada.

Inače, da se pohvalim, prije nekog vremena sam dobio i prvi hate mail, jako sam ponosan na njega. Do sada su me samo hvalili. Sada me je neki adolescent nazvao seljoberom jer ne razumjem umjetnost cosplay-a, iliti Japanske manije oblačenja u kostime junaka stripova, kompjuterskih igrica i crtanih filmova. Pa ako sam seljak zbog toga što su mi ti ljudi frikovi, super, znači da je sa mnom sve u redu. Bezopasni i zanimljivi frikovi, priznajem, ali ipak frikovi. Hvala, Slobo, što si svojom negativnom kritikom potvrdio da sam na dobrom putu, jer ako javno o nečemu pišeš ili nešto radiš, da svi vide, a svi te samo hvale, to znači da ne valjaš. Kad te i mrze i vole, eee, to je znak da donosiš sud koji je bitan i koji će možda ostaviti trag i imati odjeka....

Hvala ti, ne moraš da se opet javljaš, otvori blog ili nešto tako, pa piši, iskaži se, fino pišeš, biće ti lakše....

Za kraj jedan od mojih omiljenih klipova sa YouTube-a iz serije Japanese Tradition, ovaj put na temu suši...

Svaka sličnost završetka ovog klipa sa menijem gorepomenutog restorana je namjerna...prijatno...

::: back TO top :::