Dani pjevca

Naslov asocira na Podravkine supe "iz kese" ili nedjelju kad bi dolazili neki važni gosti, pa bi pomenuti pernati budilnik završio u vrućoj vodi okrenut glavom nadole. Ali ovaj post nema veze sa nekakvom masnom supetinom, već hoću da pišem o japanskom festivalu na koji sam išao po imenu "tori no ichi" ili u prevodu dani pijetla, 'oroza, pjevca....

Već duže vrijeme hoću da opišem ovaj odlazak, pa nikako. Festival je bio u novembru u okolini Asakuse, bar tako mislim pošto smo išli podzemnom i nisam se mogao najbolje orijentisao, a bilo je jako hladno. To nije spriječilo komšinku Japanku da svog sina, inače mog najboljeg jarana u Japanu, obuče u kratke hlačice, on tako voli. Dijete u kratkim hlačama, a nosi rukavice i grijače za uši? Ali to nije uopšte čudno za vidjeti, kod njih je sve u nekom čeličenju.

Kažu tako je zdravije.

Nego da se vratim festivalu. Gužva je bila neopisiva. Bio sam i na utakmicama, koncertima, političkim skupovima, ali ova gužva se ne može porediti ni sa čim od navedenog. Čak ni sa pretrpanim banjalučkim kafanama. Teški Hejsel. Festival je posvećen završetku žetve i dio tradicije je da se za sreću u narednoj godini u hram donesu ukrašene grablje od bambusa.


Te grablje se ovdje zovu kumate ili u prevodu medvjeđa šapa i njih ostavljaš u hramu na se spaljivanje, a ti kupuješ novu koju čuvaš do sljedeće godine. I onda opet tako. Svake godine po jednu novu. Neke kumate su male, 20 centimetara, a neke visoke i po 2-3 metra i skupe, jaaaako skupe. Ljudi su nanijeli toliko prošlogodišnjih grabulja da ih cijela jedna služba prikuplja u gomile visoke po 2-3 metra.

A kao i na svim japanskim festivalima, oko hrama se kupuje hrana sa privremenih štandova, pa evo malo da se i to vidi.


Takoyaki je knedla od hobotnice, ukiseljenog đumbira, konyaku (pihtijasti proizvod jedne azijske biljke) i jedne vrste luka zvanog negi koji nema razvijenu lukovicu pa se koriste njegovi listovi, uglavnom ovo je popularno ulično japansko fast food jelo. Peče se u okruglastim kalupima od livenog gvožđa, gusa, pa na kraju ima oblik loptice. Na slici gore je majstor koji ih taman okreće.

Još jedna japanska uobičajena ulična hrana je yakisoba ili u prevodu pečena tjestnina (slika gore). Na ravnoj roštiljskoj ploči se prvo poprži kupus, meso, narezana mrkva, nekad i škampi ili neke školjkice, pa kad je to zamalo gotovo, dodaje već kuvana tjestenina i specijalni začin koji se obično kupuje zajedno sa tjesteninom. Rezultat je nevjerovatno ukusan, mlatim yakisobu kad god imam priliku. Na slici dole je taman tetke pripremaju. A na slici dole je jako zanimljiv način pečenja ribice, u sredini je hrpa užarenih briketa, a okolo ribica na štapiću, izgleda super, ali nisam stigao da probam.



A kakav bi to bio zbor bez šećerne vune? Vune je bilo, ali i još nekih zanimljivih slatkiša. Klinci koje smo doveli su navalili prvo na neki ohlađeni karamel sa komadićem voća u sredini. Koji ćeš ukus dobiti ne zavisi od tebe nego od toga kakve ćeš biti sreće na prastarom paćinku, japanskoj popularnoj verziji džek-pota. Radi tako što odozgo ubaciš lopticu, pa u zavisnosti od toga kako ona skakuće između pobijenih eksarčića i kuda pri tom prođe, dobijaš nešto ili mauna. Potpuno japanska stvar, ludi su za paćinkom ili modernim paćislo mašinama, (hibrid paćinka i kompjuterskih slot mašina sličnih našim poker aparatima), ali o njima ću jednom natenane napisati cijeli post.

Definitivno najjača stvar koju sam vidio su ove banane na štapiću dole. Iz daljine nisam mogao da shvatim šta je to uopšte, ali kad sam došao, vidio sam da jaro u stvari guli banane, nabija na ovaj ražnjić, uvalja u neki voćni sirup i onda opet u raznobojne mrvice i tako dobija različite boje. Proces proizvodnje traje 20 sekundi, tako da mislim da se jaro natukao paretina kao lud. Dobra fora, pitam se da li bi prošla na Kočićevom zboru? Šareno je, vjerovatno bi. Već zamišljam Zmaja od Šipova kako guli plavu bananu dok gleda "bakove" kako se bodu....

Onda smo krenuli do samog hrama gdje se predaju kumate i kupuju nove. Gužva je bila neopisiva, ja sam uzeo na sebe da nosim malog komšu jer mislim da bi ga masa momentalno zdrobila. Na putu do hrama prolaziš između puno prodavnica punih ukrašenih grabljica i u jednoj od prodavnica shvatim u čemu leži uspjeh Majkrosofta i njegovog maga Bilija Gejtsa. Jedan od najvećih kumate ima na sebi poruku "rezervisano za gospodina Majkrosoft". Pa to je to, čovjek ne propušta priliku da se obrati za pomoć, pa makar i japanskoj budističkoj boginji. Bili ne maši.

Inače, ako u prodavnici kupiš neke od skupljih grabljica, cijeli personal se okupi i ritmično otplješće u tvoju čast nekih 30 sekundi, tako da svima skrenu pažnju na tog "hadžiju" koji se ljudeknuo i potrošio debelo da mu sljedeća godina bude rodna. Podsjeća li vas ovo na nešto iz naše kulture (slatka rakija na svadbi i prozivanje na mikorofon ko je koliko dao i slične fore)?

Svi se guraju da dođu blizu ulaza u zatvoreni dio hrama, zafrljace nešto para prema hramu i idu nazad. Da nisam imao kapu, bilo bi glavobolje, neko me "pičnuo" sa kovanicom od 500 yena u glavu, a taj novčić je veličine nekadašnjih 5 DM. Nije bezopasan, kapa je ublažila udarac, ali je i ovako "zasvrbilo". Sa dvije strane dva policajca "ureduju" preko megafona, ali Japanci ih ne bendaju ni sekunde. Njih dvojica se raspamećuju, gube glas, megafon ne pomaže, a narod po svom.

Lud zbunjenog i tako to....


I ja sam, poučen Bilijevim primjerom, bacio 20-30 yena i prekrstio se, mislim neće da fali, a? Iz mase smo se jedva izvukli živi, pa kući. Nisam uspio da to slikam, ali na putu do stanice pored skoro svih dvorišta su poredane plastične flaše napunjene vodom. Ja, naravno, upitam Akiko, "the komšinicu", što će im to? Kaže ona da se kod njih vjeruje da tamo gdje ostaviš vodu psi i mačke ne "kake" i ne šoraju, pa zato. Ali i ona kaže da to nema veze s mozgom....

Ali eto, stodvadeset miliona Japanaca, stodvadeset miliona ćudi....

::: back TO top :::