Kabuki

U nedjelju nam se pružila prilika da odemo na predstavu tradicionalnog Japanskog pozorišta, tj. na kabuki u najcjenjenije Japansko tradicionalno pozorište, nalazi se uz samu carevu palatu.


Sa nama je išao i naš "komšo" Samir, inače i on gostuje na istoj stipendiji kao i Verica, programer je, iz Bihaća i stanuje zgradu do nas pa se malo družimo, pokušavamo izmudrovati od čega da improvizujemo kore za pitu...




Ubrzo smo skontali da kabuki baš i nije nešto zanimljiv, pogotovo strancima, jer je sav u nekom unjkavom pjevanju i na arhaičnom Japanskom tako da ni oni ne razumiju baš sve. Naravno, Japanci su, kao svugdje i uvijek, iskoristili slabo osvjetljenje u sali da malo otkunjaju, a pauze između činova (dvije po 20 minuta) da navale na štandove sa hranom i izjedu sve što ima na njima.

Sama predstava, predstavljena kao djelo "Japanskog Šekspira", bila je nešto poput Hasanaginice u kojoj mlada (sa krunom na balkonu) ne želi da se uda za starog šoguna (brko sa mačem) a on navalio! Nju pokušava odbraniti njen otac (nema ga na slikama), ali na kraju se "sliže" sa šogunom i mlada i njena majka, koju je šogun uzeo kao "žiranta" (svezana gospođa u bijelom na slici ispod), počine samoubistvo. Sve ovo prati vojska muzičara, pjevanja i efekata.



Jako je zanimljiv bio detalj samoubistva u kojem se one ubodu mačem i onda odmotavaju dugačku crvenu svilenu traku koja stvarno izgleda kao krv koja teče. Super fora. Jako smo bili iznenađeni koliko dobro glumci glume ženske likove s obzirom da su svi po tradiciji muškarci.

Pored bine na jednom malom platou sjede dva tipa, jedan pjeva, drugi svira jedan njihov starinski instrument, šamisen (grubo rečeno kockasta gitara sa tri žice). E taj pjevač iščitava neke djelove umjesto glumaca i pokušava izrazima lica i gestikulacijom da dočara kako se osjećaju likovi, tako da on nekad zamalo zaplače i izgleda kao da će infarkt da ga udari, poslije namjesti normalnu facu, okrene list i nastavi da pjeva nečiju drugu ulogu. Njegovo pjavanje na momente zvuči kao Tifa (pomalo vrišteći vokal) a onda se naglo umiri. Očito da je ovo jako naporno jer su ga pretkraj predstave zamijenili sa drugim pjevačem.
Po okolnim štandovima se može kupiti puno suvenira, naravno kad dođete na red od Japanaca koji kupuju sve jestivo i onda to tamane po klupama. Svidjele su nam se maske koje glumci nose u predstavama, pa možda drugi put...

::: back TO top :::